SJP Trenk Požega

Ocjena: / 0
LošeOdlično 

SPECIJALNA JEDINICA POLICIJE "TRENK" POŽEGA - BORBENI PUT JEDINICE OD 1991. DO 1996. GODINE
Početkom 1991. godine postalo je očigledno da se napadi i divljanja četničkih hordi i ondašnje JNA neće zaustaviti samo na pijanim stražama i "balvan revoluciji", već da se prerasti u otvorenu i stvarnu agresiju, te da je u Srbiji već stvorena strategija totalne okupacije hrvatskog teritorija.
Sukladno tome, Ministarstvo unutarnjih poslova nalazi za potrebito osnivanje posebnih jedinica pri policijskim upravama, a koje će biti posebno izvježbane i obučene za obnašanje ratnih zadaća, budući je u to vrijeme policija bila jedina ilegalna snaga mlade hrvatske države.
Nadnevka 08. ožujka 1991. godine postrojene djelatnike temeljne policije, tadašnje Policijske postaje Slavonska Požega, načelnik Policijske uprave Slavonski Brod i zapovjednik Policijske postaje Požega, upoznali su sa zapovijedi MUP-a da se formira vod policije za posebne namjene, te da se u tu svrhu traže fizički spremni djelatnici s izraženim patriotskim osjećajima.


Navedenog dana 33 dragovoljca iz redova djelatnika temeljne policije Policijske postaje Slavonska Požega oformilo je vod specijalne policije, a u sastavu Specijalne jedinice policije Policijske uprave Slavonski Brod, te se taj dan uzima za dan osnivanje ove Specijalne jedinice policije.

Za napomenuti je da je vod sve do novog ustroja županija i policijskih uprava, 01. lipnja 1993. godine, pri obnašanju svih zadaća uglavnom samostalno djelovao, a za njegovog prvog zapovjednika postavljen je gospodin Borislav Vukoja. Odmah po osnutku užurbano se pristupa obuci djelatnika na improviziranim vježbalištima Armanište, Klašnice i drugi na području općine Požega. Pri obuci prioritet se stavlja na fizički pripremu, vojnu taktiku, te ciljanje dugim i kratkim naoružanjem, koliko je to bilo moguće, budući su u to vrijeme djelatnici uglavnom bili slabo opremljeni. Vrlo brzo nakon ustroja i ubrzane obuke koju su pripadnici postrojbe morali savladati da bi naučili ono što se u normalnim uvjetima uči mjesecima, upućeni su na izvršavanje prvih borbenih zadaća.
Nakon mučkog ubojstva dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu dana 02. svibnja 1991. godine, djelatnici Jedinice stavljeni su u stanje pune borbene gotovosti, te je odmah dvadeset djelatnika autobusom upućeno u Vinkovce, gdje su po dolasku smješteni na nogometni stadion, a potom istog dana dobivaju konkretnu zapovijed o razmještaju Jedinice u granično područje izmeñu Tovarnika i Šida. Slabo naoružani tromblonima, ručno spravljenim zapaljivim bocama i drugim priručnim sredstvima kako bi spriječili prolazak tenkova bivše JNA prema Vukovaru i Borovu Selu. Na izlazu iz Tovarnika zaustavljena je kolona od oko 30 tenkova i transportera «JNA», ali su se isti nakon polusatnog pregovaranja ipak uputili u smjeru Vukovara da postave tzv. «tampon zonu» izmeñu srpskih pobunjenika iz Borovog Sela i hrvatske policije, budući se u to vrijeme armija još nije otvoreno stavila na
srpsku stranu.
Nakon tri dana boravka u Vinkovcima, 05. svibnja 1991. godine, prvoj grupi djelatnika pridružilo se i ostalih trinaest, a potom su svi zajedno s djelatnicima brodske Specijalne jedinice, pod zapovjedništvom gospodina Šime ðamić, upućeni autobusima u Vukovar, gdje su smješteni u hotel «Dunav». Odmah po dolasku, djelatnici se stavljaju u obranu vitalnih objekata u gradu i to Policijske stanice, bolnice, silosa, hotela i drugih, a njihov angažman traje cca 20 dana.

U to vrijeme nije bilo otvorenih borbi u samom gradu, a pripadnici bivše JNA «demonstriraju silu» po gradskim ulicama, vršeći učestale patrole tenkovima i oklopnim transporterima, te ratnim brodovima po Dunavu. Protiv djelatnika policije provodi se psihološki rat čestim dojavama o podmetnutim eksplozivnim napravama u hotelu «Dunav», gdje su smješteni, a s vojvoñanske strane Dunava Srbi užurbano grade bunkere i rovove, jasno pokazujući svoje krajnje namjere. Kako su se sigurnosne prilike usložavale i na području općine Požega, Jedinica se krajem mjeseca svibnja 1991. godine vratila obnašanju obrambenih zadaća u gradu, te vrši osiguranje vitalnih objekata općine, pošte, banke, KP doma, Centra za uzbunjivanje i drugih, a ujedno nastavljajući na osposobljavanju u izvršavanju borbenih zadaća za sve vrste borbe protiv agresora.
U prvim danima mjeseca lipnja Jedinicu napušta njen prvi zapovjednik, gospodin Borislav Vukoja, koji odlazi na rad u Policijsku postaju, a novi zapovjednik postaje gospodin Dražen Bilman, koji tu dužnost obnaša cca mjesec dana, odnosno do srpnja mjeseca 1991. godine, kada zapovjedništvo nad Jedinicom preuzima gospodin Ranko Lovrić. U vremenskom periodu od mjesec dana po povratku iz Vukovara, Jedinicu je napustilo oko 20-tak njezinih pripadnika i to u dva navrata, prvi puta odmah nakon samog povratka odlazi oko 10-tak djelatnika, a drugi puta, 13. lipnja 1991. godine, također 10-tak djelatnika napušta Jedinicu i odlazi u Zbor narodne garde, koji se tada formira u Požegi.

Odmah po odlasku gore rečenih djelatnika, Jedinica se popunjava s novim dragovoljcima iz redova temeljne policije, mahom pripadnika Jedinice za posebne namjene "Rakitje".
Dio djelatnika koji je 13. lipnja 1991. godine prešao u Zbor narodne garde, odnosno 123. brigadu Hrvatske vojske i danas obnaša visoke dužnosti u istoj ili u nekoj od postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju Republike Hrvatske.

U periodu od svibnja do srpnja 1991. godine dio djelatnika ove SJP upućivan je na novogradiška ratišta, a u sastavu Policijske uprave Slavonski Brod. Prva grupa bila je upućena krajem svibnja u mjesto Stara Gradiška, poradi uspostavljanja hrvatske vlasti i obrane hrvatskih područja od prodora neprijateljskih snaga iz pravca Bosanske Gradiške u dubinu prema Novoj Gradišci i prema krajnjem cilju podno Papuka, gdje se nalazio već broj srpskih sela. Jedinica je upućena s cca 30-tak djelatnika, veoma slabo naoružana i opremljena, a čuvala je i osiguravala most od Bosanske prema Staroj Gradišci pod svakodnevnim provokacijama s neprijateljske strane. Psihološka napetost povećavala se svakodnevno s mogućnošću tenkovskog napada neprijatelja, a u svezi čega je izvršeno i samo miniranje mosta. Zapovijed je bila da se most u slučaju napada ruši, jer nije bilo drugih sredstava za sprječavanje srbočetničkih prodora u Republiku Hrvatsku. Smjena na položajima vršena je noću, a kretanja po položajima su smanjena i dozvoljena samo po potrebi. Svi djelatnici, iako neredovito spavajući i slabo opremljeni, hrabro su i stojički ispunjavali svoje zadaće, kroz koje ih je nosila ljubav prema domovini. Na samim položajima nije bilo mogućnosti za izradu zaklona, već se koristilo prirodne zaklone. Smjene su vršene interno, svakih 10-tak dana.
Krajem srpnja 1991. godine dio Jedinice upućen je na teren na novogradiško područje, mjesto Prvča, sa zadaćom zauzimanja položaja u cilju osiguranja komunikacije autocestom Nova Gradiška – Zagreb. Prilikom zauzimanja samih položaja u selu Prvči, započinje minobacačka paljba u neposrednoj blizini naših položaja, te se nastavlja po samom gradu Nova Gradiška i njenim vitalnim objektima. Najjači napad vrši se po tvornici «Elting», koju po svaku cijenu pokušavaju uništiti. Dnevno je bilo ispaljeno i po par stotina projektila od srbočetnika i tzv. JNA. Potpomognuti zrakoplovima koji su stalno izviñali, snimali naše položaje, raketirali grad i položaje duž cijele autoceste, nanosili su veće materijalne i, na žalost, ljudske gubitke. U jednom takvom napadu i u našoj grupi teže i lakše su ranjena dva pripadnika. Sve te zadaće ispunjavale uz slabo naoružanje i veoma lošu ili nikakvu opremu. Tijekom cijelog boravka u mjestu Prvča djelatnici su bili izloženi svakodnevnom, jakom topničkom napadu, ali moral koji nas je nosio bio je jači.
Krajem mjeseca lipnja 1991. godine, pa sve do 15. kolovoza 1991. godine, upućivane su grupe djelatnika sa zadaćom uspostavljanja hrvatske vlasti u mjesta Glina, Kraljevčani i Viduševac. Grupa koja je bila upućena u selo Kraljevčani (jedino selo s hrvatskim pučanstvom natom području) smještena je u lovački dom. Tri dana nakon dolaska uslijedio je napad na selo od strane srpskog stanovništva i četnika. Napad je trajao tijekom cijelog dana, nakon teških borbi uspješno je odbijen u kasnim poslijepodnevnim satima, da bi nakon toga tzv. JNA uspostavila «tampon zonu», razdvajajući naše snage od srbočetničkih formacija.
Drugog dana, u cik zore, uslijedio je novi neprijateljski napad, ali sada puno jači, s većim snagama, pod čijom su se jačinom slabo naoružani djelatnici ipak morali povući, te organizirati obranu u blizini samog sela, gdje su tri dana pružali otpor. Četvrti dan trajanja bitke u pomoć su došli djelatnici ATJ Lučko i uz njihovu pomoć i junaštvo svih u borbi uspjeli se izvući iz neprijateljskog okruženja i povući u Petrinju. Kada su se djelatnici nanovo formirali, opremili, krenulo se u potiskivanje neprijatelja do samih Kraljevčana. Napominje se da je jedina dobra «oprema» bila isključivo domoljubne prirode. Druga skupina od 50-tak djelatnika, netom pripadnika ove postrojbe, odlazi na izvršenje zadaća u Sisak, gdje biva smještena u mjestu Galdovo, u bazi ZNG-e. U istom mjestu su se zadržali dva dana, odakle su bili prebačeni civilnim kamionima preko Petrinje do mjesta Donji Viduševac, dva do tri kilometra od samog mjesta Glina. Daljnje kretanje jedinice vodiči provode kroz polja, oranice, do rijeke Gline, gdje se preko improviziranih prijelaza djelatnici prebacuju na drugu stranu u Policijsku stanicu, koja se nalazila u okruženju s tri strane tenkovima tzv. JNA i njenih vojnika. Prilikom prijelaza preko nasipa rijeke grupa je bila pod jakom četničkom vatrom iz strojnica i snajpera, no na sreću bez gubitaka stiže do Policijske stanice i zaposjeda obrambene položaje. Tijekom prva dva dana obrane Policijske stanice u Glini četnici su povremeno preko tzv. tampon zone JNA otvarali vatru, a zatim trećeg dana započeli jak minobacačko-pješadijski napad, prilikom kojeg pogiba jedan djelatnik MUP-a, te više njih biva ranjeno. Nakon toga, neprijatelj redovito putem radija i UKW veza postavlja ultimatume i upućuje prijetnje, čak poimenično nabrajajući imena djelatnika pristiglih na teren. Unatoč prijetnji napadima, slabom naoružanju i manjku municije, obrana se održava do dolaska smjene. Tijekom svih dana provedenih na terenu, unatoč svim poteškoćama, nevoljama, izdržavalo se …, nošeni nekom nevidljivom silom, snagom pridošlom tko zna otkud, ili pak ogromnom vjerom u sutra, željom za mirom, u tako nam potrebnoj samostalnoj Domovini.
Nadnevka 15. kolovoza 1991. godine od lokalnog hrvatskog pučanstva iz mjesta Orljavac dobivena je informacija da četničke formacije s tada već okupiranog područja sjeverozapadnog dijela požeške općine pripremaju pješadijski napad na rečeno mjesto, te se djelatnici Specijalne policije u večernjim satima upućuju u isto glede njegove obrane.
Nadnevka 16. kolovoza 1991. godine iz mjesta Kamensko četnici vrše minobacački napad na selo Orljavac i okolicu, a djelatnici Jedinice s pripadnicima temeljne policije i Zbora narodne garde ukopavaju se u rovove i stvaraju prvu crtu obrane s okupiranim dijelom. Nakon tri dana, požeška 123. brigada HV-a, koja je tada brojala već nekoliko stotina pripadnika, preuzima cijelu liniju obrane, a Jedinica se povlači glede izvršavanja novihzadaća, koje se pred nju postavljaju. Tijekom boravka na liniji obrane u Orljavcu i svakodnevnih četničkih minobacačkih napada nije bilo povrijeđenih pripadnika postrojbe. Kako se u drugoj polovini 1991. godine pojačavaju djelovanja agresora, te se svakim danom otvaraju nova bojišta, a rat poprima svoju pravu formu, 11 djelatnika Jedinice u sastavu SJP Slavonski Brod, upućuje se u obranu Banije, gdje se tada vode najžešće borbe, srpski agresor svim sredstvima napada linije obrane hrvatskih branitelja. 10. rujna 1991. godine spomenuta grupa odlazi autobusima u Sisak, a potom po mraku i magli djelatnici se kamionima rasporeñuju na prvu liniju bojišnice, cestom koja je danju bila posve nesigurna i na meti neprijateljskih oruña. Djelatnici naše SJP zaposjedaju položaje u mjestu Prekopa, na komunikaciji Petrinja – Glina, sa zadaćom obrane sela i mosta na rijeci Glini. Kako se spomenuti most nalazio na tada važnom strateškom mjestu za obranu mjesta Viduševac, četnici svakodnevno vrše granatiranja s namjerom da onemoguće prijelaz preko mosta i logističku podršku prvih linija. Za boravka u rovovima oko Prekope, djelatnici imaju priliku uvidjeti da je jugoslavenska armada scenarij i taktiku napada na Hrvatsku sustavno i temeljito pripremila, te da je glede toga dobro opskrbila hrvatske Srbe naoružanjem, streljivom i tehnikom, kako bi bili spremni na prljavi grañanski rat, jer svakodnevno na selo i područje oko mosta pada i preko 300 minobacačkih i topovskih projektila.
Nakon pada Petrinje, prostor oko Viduševca ostaje u klinu, te četnici prijete da bi ga vrlo brzo mogli zauzeti, odnosno izvršiti tenkovski napad iz pravca Petrinje. Glede toga, iz Prekope djelatnici zauzimaju položaje oko sela Kihalec, jer je isto do tada bilo nebranjeno, a koje u narednih desetak dana, dok traju pljačke u okupiranom gradu, četnici svakodnevno zasipaju stotinama projektila iz minobacača i VBR-a.
Nakon šesnaest dana u Prekopi i Kihalecu, provedenih pod svakodnevnim granatiranjem, izvršena je smjena i djelatnici su prebačeni do Pokupskog, a potom nazad u bazu.

Istovremeno, dok gore spomenuta skupina učestvuje u obrani Banije, preostali dio Jedinice, zajedno s pripadnicima Zbora narodne garde, vrši na području općine pretrese sela s većinskim srpskim pučanstvom, te im oduzima oružje i streljivo koje im je bivša JNA dijelila huškajući ih na neposlušnost i pobunu, pa je tako tijekom kolovoza izvršen pretres sela Brđani, Perenci, Gradski Vrhovci, Crkveni Vrhovci, Škrabutnik, Zarilac, Ciglenik i Duboka, kojom prilikom je od ekstremnih Srba oduzeta velika količina naoružanja i streljiva, naknadno pohranjena u prostorijama Policijske stanice Požega. Od rečenih pretresa za izdvojiti je selo Duboka, od davnina poznato po ekstremnom srpskom pučanstvu, a gdje je oduzeto naoružanje i streljivo, poglavito srpske proizvodnje, ispunilo kamion "TAM 110".
Početkom rujna 1991. godine, u najtežim trenucima za očuvanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, formiran je i vod pričuvne Jedinice Specijalne policije, sačinjen mahom od dragovoljaca nošenih domoljubljem, a koji su tijekom cijelog rata bili rame uz rame s djelatnim sastavom.

Budući da se bivša JNA jasno stavila na stranu srpskog agresora, te tako pokazala svoje prave namjere, hrvatsko vrhovništvo donosi zapovijed o blokiranju domova i vojarni. Sukladno tome, 15. rujna 1991. godine, jedna skupina od osam djelatnika Jedinice, zajedno s pripadnicima ZNG-e, blokira bivši "Dom JNA" u ulici Republike Hrvatske, a predstavnici općinskih vlasti vrše pregovore s jugo oficirima. Nakon peterosatnih pregovora u kojima je prevladavala napetost do krajnjih granica, te je samo iskra nedostajala do oružanog sukoba, «Dom JNA» je predan bez borbe, isti zauzimaju djelatnici Jedinice, te ga konačno predaju u ruke pripadnicima ZNG-e. Kako se Dom nalazi u stambenom naselju, gdje žive jugo oficiri, tijekom cijele noći 15./16. rujna učestale su provokacije iz kratkog naoružanja, odnosno jugo oficiri ili pripadnici njihovih obitelji revoltirani razvojem događaja s okolnih balkona i prozora povremeno otvaraju vatru u smjeru Doma Časnika.
Također, druga skupina od 14 djelatnika pod punom ratnom spremom zauzima položaje u neposrednoj blizini vojarne, te vrši blokadu iste, rasporeñeni u ulici Hrvatskih branitelja, u krugu mljekare «Zvečevo», te u bunkerima na mostu rijeke Orljave. Zbog malobrojnosti Jedinice, a veliko angažmana poradi rečenih akcija, djelatnici pod velikim opterećenjem i naporom obnašaju rečene zadaće, pa tako u bunkeru na mostu rijeke Orljave, dio djelatnika tri dana bez spavanja borave u istom, vršeći prihvat prebjega iz vojarne, te se hrabro, naoružani samo pješačkim naoružanjem i u neposrednoj blizini vojarne, upuštaju u oružane sukobe s pripadnicima JNA, koji kulminiraju noću 15. rujna i prenose se na cijelo područje vojarne. Uz veliku napetost, te povremene oružane sukobe većeg i manjeg obima, časnici bivše JNA predaju vojarnu vojnim i civilnim vlastima 17. rujna 1991. godine. Poslije ovog velikog uspjeha, Jedinica je dobila znatan dio pješačkog naoružanja (automatskih pušaka, protuoklopnih sredstava «ZOLJA» i «OSA», nekoliko snajperskih pušaka), streljiva, te jedan kamion "TAM 110" i jedan kamion  "TAM 150", kao i jedno vozilo «PINZGAUER» s ugrađenim topom 20/1, a koje je nakon dva do tri mjeseca predano 123. brigadi HV-e.
Rečenom popunom Jedinice naoružanjem i tehnikom bitno se povećala njena borbena gotovost i spremnost za izvršenje predstojećih zadaća. Kako nije bilo moguće sa svim jugo oficirima postići dogovor oko mirne primopredaje blokiranih vojarni, vođene su žestoke bitke za njihovo osvajanje. Jedna od takvih bila je ona u gradu Našice, koja je osvojena 21. rujna 1991. godine. Kada su postali svjesni da neće moći obraniti "kasarnu" od napada hrvatske vojske i policije, skupina «rezervista» pobjegla je u tenku T-55 u smjeru Požege. Zaprimivši obavijest o bijegu istih od strane djelatnika Policijske postaje Našice, a vodeći se pretpostavkom da će se rečeni sporednim putovima preko Krndije pokušati probiti na privremeno okupirano područje požeške općine, 21. rujna 1991. godine, 20-tak djelatnika SJP Požega, rečenog dana rano ujutro postavlja zasjedu na magistralnom putu Našice – Požega. Slijedeći nova saznanja da je jedan od rečenih pripadnika srbočetničkih formacija rodom iz sela Gradište, koja je u neposrednoj blizini postavljene zasjede, te da vjerojatno dobro poznaje rečeno područje, dio djelatnika se izvlači i prebacuje prema rečenom selu, s ciljem pretresa istog, te eventualnog pronalaženja i uništenja pripadnika odbjegle srbočetničke grupacije. I zaista, prilikom pretresa sela, kod jedne izdvojene kuće, malo izvan sela, djelatnici najprije uočavaju tenk, a nakon toga i pripadnike rečene grupacije. U munjevitoj akciji, prilikom oružanog sukoba stradava jedan pripadnik srbočetničke grupacije, dok su se ostali dali u bijeg. Budući da je namjera bila da se tenk osvoji neoštećen, sama taktika prepada bila je takova se ne upotrebljavaju sredstva za protuoklopnu borbu, osim u krajnjoj nuždi. Preostali pripadnici rečene grupacije, zajedno s tenkom, sporednim putovima, koje je očito jedan od njih dobro poznavao pokušali su se probiti na privremeno okupirano područje požeške općine, najvjerojatnije na područje Zvečeva. Nakon više sporadičnih sukoba s pripadnicima Jedinice, koji su ih progonili, a u kojima su uporabljivali čak i PAM, pripadnici rečene grupacije, zajedno s tenkom, na jednom od putova slijeću u duboku provaliju, iz koje se u paničnom bijegu i izranjavani izvlače prema okupiranom području, u čiju su blizinu već bježeći stigli. Iako umorni, jer su pod punom ratnom opremom u potjeri za tenkom prešli oko 20-tak kilometara u vrlo kratko vrijeme, djelatnici se zadovoljno povlače u bazu, poglavito poradi toga što je tenk još istog dana osposobljen i predan na operativnu uporabu pripadnicima požeške 123. brigade HV. Također treba istaknuti da je zarobljeni tenk, prvi na požeškom području, te prvi u postrojbama HV-e na ovom području.

Tijekom mjeseca listopada 1991. godine djelatnici postrojbe i nadalje vrše pretresesela naseljenih srpskim pučanstvom, a glede pronalaska oružja i streljiva, te odmetnutih Srba, pa je tako prilikom pretresa sela Oblakovac, koje graniči s dijelom okupiranog teritorija, a u kojem je sudjelovalo 50 djelatnih i pričuvnih pripadnika Jedinice, ranjen i uhićen jedan od pripadnika najekstremnijih Srba s okupiranog područja.
Isti je zatečen u dvorištu zadnje kuće u rečenom selu, kako s još jednim pripadnikom četničkih postrojbi, od jataka, odvozi namirnice na okupirani teritorij. Po zaticanju otvorili su vatru iz automatskih pušaka, na što im je uzvraćeno, a kom prilikom je gore spomenuti ranjen, dok mu je «suradnik» uspio pobjeći. Zarobljeni pripadnik srpskih paravojnih snaga naknadno je u mjestu Orljavac razmijenjen za zarobljene pripadnike ZNG-e i otete civile.

U listopadu 1991. godine, uz već spomenute aktivnosti, djelatnici postrojbe vrše izviđanja četničkih formacija u dubini okupiranog teritorija, te donose dragocjene podatke o neprijateljskom kretanju, broju, opremljenosti, rasporedu i drugom. Jedno od takvih izviđanja poduzela je skupina od 9 policajaca – specijalaca pod zapovjedništvom zapovjednika na okupirano selo Mijače. U izviđanje se krenulo oko 22,00 sata iz sela Deževci, preko brda Gaj - Duga Kosa – Javorovica – Jasikovača – Piskavica – Mezgraja, da bi došli u jutarnjim satima, oko 05,00 sati, iznad sela Mijači, s istočne strane. S osmatračkih pozicija, tijekom cijelog prijepodneva, bilježe se podaci o dogañajima u selu i oko njega, a zatim u poslijepodnevnim satima skupina se vraća preko Hrastove kose i Perunike u selo Orljavac.
Potkraj mjeseca listopada 1991. godine od strane djelatnika temeljne policije Policijske ispostave Velika zaprimljena je obavijest da su na cesti iznad sela Poljanska prema okupiranom selu Gornji Vrhovci oteta dva radnika «Šumarije». Po rečenoj dojavi oko 45 aktivnih i pričuvnih djelatnika postrojbe upućeno je u selo Poljanska, a glede pretrage terena za nestalim radnicima. U pretragu terena uključeni su i pripadnici temeljne policije iz Policijske ispostave Velika, a smjer pretrage je bio od sela Poljanska, uz lijevu i desnu stranu ceste, prema selu Gornji Vrhovci.
Na udaljenosti cca 1000 metara od rečenog sela djelatnici raspoređeni u borbeni raspored naišli su na zaposjednute neprijateljske bunkere, te je došlo do vatrenog kontakta. Nakon jednosatne borbe, uz uporabu protuoklopnih sredstava, jedan bunker je uništen, neprijateljske snage imale su gubitke u ljudstvu.
Početkom mjeseca studenog 1991. godine, nakon pojačanih minobacačkih napada na sela Poljanska, Biškupci, Stražeman i Kantrovci, iz okupiranih Gornjih Vrhovaca i šire, skupina od 10 policajaca specijalaca zajedno s zapovjednikom izvršila je izviđanje sela Klisa, iz smjera sela Poljanska, te utvrdila da se u neposrednoj blizini Klise nalazi veliki vojni logor podignut od šatora, a u kojem se nalazi oko 800 pripadnika bivše JNA i četničkih dragovoljaca iz Srbije, a što se tijekom oslobañanja sjeverozapadnog dijela požeške općine pokazalo vrlo dragocjenim podatkom. S povećanjem obima zadaća koje obnašaju djelatnici Jedinice, pojavljuje se potreba za dodatnim brojem djelatnika, te se sredinom listopada i početkom studenog 1991. godine broj pripadnika aktivnog sastava povećava na 42. Krajem 1991. godine jedinice ZNG-e potiskuju neprijateljske snage s okupiranog područja požeške općine, a u odreñenim borbenim zadaćama sudjeluju i pripadnici ove Jedinice, koji ujedno, nakon oslobañanja, dobivaju i zadaće čišćenja terena od zaostalih neprijateljskih skupina, te osiguranje prometnice Kamenska – Zvečevo.

U prosincu 1991. godine formiraju se dvije podbaze i to u selu Kamenska i u šumarijskom odmorištu u mjestu Leštat, a gdje djelatnici neprekidno borave do svibnja 1992. godine, u smjenama od 12 dana, te svakodnevno vrše pretrage oslobođenog područja. Prilikom jedne akcije čišćenja terena u mjesecu travnju 1992. godine, iznad sela Sažije i Striježevica, u kojoj je sudjelovalo oko 15 djelatnika, na TT 631 (Praževac), uhićena je skupina srbočetničkih odmetnika koja se u unaprijed pripremljenim zemunicama skrivala od akcije oslobođenja područja, a s namjerom vršenja terorističkih akcija.
Rečena skupina uhićena je u ranim jutarnjim satima, na spavanju, te nije bilo borbe, iako je bila dobro naoružana.
Tijekom cijelog perioda kada su vršena čišćenja i pretrage terena, otkriven je velik dio zemunica s naoružanjem, streljivom, eksplozivom i namirnicama, unaprijed predviđenim za duži boravak, te vršenje diverzantsko-terorističkih akcija.
Kako se na prijelazu iz 1991. u 1992. godinu na širem području općina Požega, Podravska Slatina, Daruvar i Pakrac počeo rušiti mit o stvaranju velikosrpskih ideja s uspjesima hrvatske vojske i redarstvenih snaga, odnosno oslobađanja do tada okupiranog dijela Papuka, Ravne Gore i dijela Psunja, stvoreni su uvjeti i za iskorištavanje gospodarskih potencijala tog područja, te naseljavanje izbjeglog stanovništva. Budući je prije toga bilo potrebito izvršiti detaljno čišćenje terena od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava, te odbjeglih neprijateljskih skupina, početkom svibnja mjeseca 1992. godine, organizirana je akcija na državnom nivou pod radnim nazivom akcija «TROKUT».
U vremenskom periodu od 13. svibnja do 29. lipnja 1992. godine svi aktivni i pričuvni djelatnici Jedinice sudjeluju u gore rečenoj akciji, a smješteni su u šumarijskom odmaralištu «LEŠTAT», jedan dio, te u «Končarevom» hotelu u mjestu Zvečevo. Tijekom ovog perioda svakodnevno se planski provode pretrage šireg područja planine Papuk, te se povremeno postavljaju noćne zasjede u blizini naselja, gdje su boravili Srbi do oslobađanja područja.
U ovoj akciji, pod zapovjedništvom gospodina Željka Sačić pronađena je znatna količina minsko-eksplozivnih sredstava, te su stvoreni uvjeti za gospodarsko iskorištavanje ovog šumom bogatog područja. Za vrijeme provođenja akcije «TROKUT» dio Jedinice upućen je na okučansko ratište u mjesto Pivare, gdje obnaša obrambene zadaće u vremenu od 10. do 22. kolovoza 1992. godine. Na terenu je bilo angažirano 20 djelatnika Jedinice, pod zapovjedništvom gospodina Ranka Lovrić, a isti su po dolasku u selo Pivare rasporeñeni na prvu liniju u šumi Prašnik i uz savski nasip. Sa smanjenjem potreba za angažiranjem Jedinice na području općine Požega, jedan dio od 20 djelatnika odlazi na izvršenje borbenih zadaća iz akcije «KRUG» u Cavtat, odnosno njegovo zaleđe. Angažman djelatnika traje od 20. prosinca 1992. godine do 01. veljače 1993. godine. Osnovna zadaća je preuzimanje osloboñenog područja, te osiguranje državne granice s djelatnicima Policijske uprave Slavonski Brod, pod zapovjedništvom gospodina Šime Džamića. Tijekom boravka na tom području u više navrata dolazilo je do napada i pucnjave od strane četničkih formacija i JNA na položaje koje su osiguravali pripadnici Jedinice. U tim sukobima nije bilo stradalih pripadnika Jedinice.
Nadnevka 21. siječnja 1993. godine 10 djelatnika Jedinice u sastavu SJP Policijske uprave Slavonski Brod kreće na smjenu djelatnicima angažiranim u akciji «KRUG», ali isti u tijeku puta, na trajektu za otok Pag, dobivaju zapovijed za angažiranje u akciji «MASLENICA», te u noći 21./22. siječnja 1993. godine odlaze u logističku bazu Lukovo Šugarje.
Nadnevka 22. siječnja 1993. godine u poslijepodnevnim satima narečena skupina prebačena je vozilima iz Lukovog Šugarja do mjesta Modrić, odakle se pješice sedam sati uspinje kroz kanjon Paklenice do Kneževića. Na Kneževićima je odmor do ranih jutarnjih sati, odakle se dalje nastavlja preko Libinja i Bukve do Bukovog Pleća, odnosno Alanske ceste. Tijekom napredovanja od Bukve do Bukovog Pleća djelatnici su pod stalnom minobacačkom vatrom. Angažman ovih djelatnika u narečenoj akciji traje do 01. veljače 1993. godine, kada se isti helikopterima s Bukve vraćaju u Lukovo Šugarje, a potom u bazu. U vremenu provedenom na položajima Bukovog Pleća djelatnici obnašaju obrambene zadaće na dostignutoj crti, vrše utvrñivanje i vode sporadične borbe s četnicima utvrñenim na drugoj strani Alanske ceste. Uvjeti za život gotovo nemogući, temperature ispod – 10 stupnjeva, u improviziranim kamenim zaklonima i bez redovite opskrbe hranom, uvod su u daljnja angažiranja na bespućima Velebita, koja su mogli podnijeti jedino fizički i psihički dobro pripremljeni djelatnici.
Angažman skupine koja je bila angažirana u akciji «KRUG» u vremenu od 20. prosinca 1992. godine do 01. veljače 1993. godine trajao je 43 dana, a ista je upućena na obnašanje zadaća u osloboñeno zadarsko područje, u akciju «POSKOK 2», u vremenu od 02. do 12. veljače 1993. godine, jačine 20 djelatnika u sastavu SJP Policijske uprave Slavonski Brod. Djelatnici su praktično imali odmor od samo 24 sata, te su upućeni na daljnje teške zadaće. Dolaskom u Lukovo Šugarje isti su prebačeni helikopterima do Kneževića, a odakle kreću s cjelokupnom opremom za obnašanje borbenih zadaća sve do položaja koji su bili na Vršinama. Nakon napornog hoda polovina djelatnika odmah zauzima položaje, gdje neposredno nakon zauzimanja položaja dolazi do prvih neprijateljskih minobacačkih napada po našim snagama. Tijekom angažmana djelatnika u rečenom vremenu neprijatelj je svakodnevno napadao i granatirao položaje iz sveg raspoloživog oružja i oruđa, koristeći pri tom tenkove, razno topništvo, tzv «maljutke» i drugo. Iako je neprijatelj trenutno bio nadmoćniji nije uspio pomaći linije, te su mu uz pomoć pripadnika brigade «Tigrova» naneseni veliki gubitci u ljudstvu i oklopnoj tehnici. U rečenom vremenu naše snage, uz veliku sreću, imale su samo jednog ranjenog djelatnika od gelera minobacačke granate, a djelatnik je pripadnik SJP Policijske uprave Slavonski Brod. Spomenutom djelatniku zaustavljeno je krvarenje i pružena prva pomoć prema znanju i mogućnostima koje se imalo. Kako nije bilo nikakvih mogućnosti, glede neposrednih opasnosti, da istog preuzme helikopter, u improviziranim nosilima odnesen je do podbaze na Bukvi, gdje su ga preuzeli liječnici i odvezli helikopterom u Rijeku. Dogañanja na terenu su se izmjenjivala svakodnevno, te je u jednom neprijateljskom minobacačkom napadu oštećen i onesposobljen bestrzajni top. U svim tim događanjima djelatnike nije napuštala hrabrost, iako nije četiri dana stizala hrana, to se nije moglo odraziti na volju i želju djelatnika da neprijatelju uzvratimo.
Isto se ogledalo kada je u jednom trenutku uočen veći broj neprijateljskih vojnika u samom bunkeru i oko bunkera koji se nalazio ispred naših položaja. Tada se iz «Fagota» ispaljuje jedna raketa koja pogađa neprijateljski bunker. Neposredno za tim pojavljuje se tenk T-55 i tada se vidi odlučnost i spremnost specijalaca, jer isti biva pogođen i uništen protuoklopnim sredstvom. Nadnevka 12. veljače kada je došla smjena na položaje i kada se krenulo prema Bukvi djelatnike je ispratio minobacački napad. Skupina je krenula s položaja na Vršinama u 12,00 sati opremljena osobnim naoružanjem, borbenim kompletima i ostalom opremom za obnašanje borbenih zadaća u pravcu Bukve, te odatle do Libinja, Kneževića i Modrića, gdje je završena hodnja u 23,30 sata, nakon ukupno jedanaest i po sati hoda.
Nakon uspješno izvedene akcije «MASLENICA», koja je imala veliki strateški značaj za oslobađanje zadarskog zaleđa, te otvaranje sjevera prema jugu države, započinje akcija «POSKOK 2», na Velebitu, a u kojoj se djelatnici ove Jedinice permanentno angažiraju do 03. studenog 1993. godine, u nekoliko zasebnih skupina, i to u slijedećim terminima:
- od 31. siječnja do 09. veljače 1993. godine – 20 djelatnika;
- od 05. do 14. veljače 1993. godine – 13 djelatnika;
- od 17. do 27. veljače 1993. godine – 31 djelatnik;
- od 09. do 19. ožujka 1993. godine – 69 djelatnika;
- od 06. do 16. travnja 1993. godine – 76 djelatnika;
- od 25. travnja do 09. svibnja 1993. godine – 64 djelatnika;
- od 20. svibnja do 06. lipnja 1993. godine – 75 djelatnika;
- od 10. do 24. srpnja 1993. godine – 74 djelatnika;
- od 20. listopada do 03. studenog 1993. godine – 32 djelatnika.
Učestvujući u akciji «POSKOK 2» djelatnici borave na obrambenim položajima Bukva, Ruje, Mali Golić, Opaljenik, Veliki Golić, Vršine, Dušice, Lišćina Bunari, Blizanci, Lišćina Draga i Malo Bilo. Tijekom boravka na spomenutim pozicijama, uz neprijatelja s kojim je bilo čestih oružanih sukoba, velika opasnost prijetila je od nezamislivih vremenskih uvjeta, promjene godišnjih doba u tijeku samo jednog sata, neizdržive hladnoće i svih onih posljedica koje takvi uvjeti nose sa sobom. Rad je bio organiziran na način da smo dva dana boravili na položaju, a dva dana u improviziranim bazama. Spavanje na kamenu, bez ikakvih uvjeta dostojnih čovjeka, neredoviti dolazak smjene koja je zbog snježnih neprilika kasnila i po nekoliko dana, sve to prouzrokovalo je teške fizičke napore i psihičku iscrpljenost, a koja nije nestajala s novom smjenom. Poradi svih spomenutih teškoća, djelatnici su izvršili ukupno 9 smjena na način da su prehodali udaljenost od Dušica do krajnjeg cilja Modriće.
Osim naprijed navedenih teškoća dana 26. veljače 1993. godine nakon izvršene smjene, pri povratku s položaja, došlo je do pada helikoptera Mi 8, s cca 25 djelatnika ove SJP i SJP Policijske uprave Slavonski Brod u neposrednoj blizini baze u Lukovom Šugarju. Među ozlijeđenim djelatnicima koji su se nalazili u helikopteru bili su i djelatnici SJP „Trenk“ Požega, Fredi Grgić, Mišo Hodak, Željko Grgić, Darko Dukmenić, Mihovil Gržan, Milan Čorak, a u helikopteru se nalazilo još nekoliko pričuvnih djelatnika Jedinice. Na svu sreću, tom prilikom nije bilo teže povrijeđenih. Unatoč svim ovim nedaćama, problemima i otežavajućim okolnostima, nošeni hrabrošću, ljubavlju, ojačani zajedništvom, s nestrpljenjem se iščekivao svaki povratak na položaje, što nas je sve približavalo krajnjem cilju – oslobađanju Domovine.

Novim županijskim ustrojem na nivou države, nadnevka 01. lipnja 1993. godine formira se Policijska uprava Požeško-slavonske, a u okviru nje Specijalna jedinica policije sa sistematizacijom predviđenim brojem od 150 djelatnika i 150 pričuvnih djelatnika. Ovim novim ustrojem, u Policijsku upravu Požeško-slavonsku, osim grada Požege, ulaze još i gradovi Našice i Pakrac (koji je do tada bio u sastavu Policijske uprave Bjelovar), te se time proširuje i obim poslova u nadležnosti ove Policijske uprave, odnosno SJP. Budući da je u to vrijeme dio općina Pakrac i Lipik još uvijek bio okupiran, a sigurnosna situacija na tom području vrlo nepovoljna, posebice uz prometnicu Požega – Pakrac i angažman Specijalne jedinice Požega Požega svodi se uglavnom na to područje, pa tako 18. lipnja 1993. godine 30 djelatnika postrojbe preuzima osiguranje cestovne komunikacije od Požege prema Pakracu i to u mjestima Bučje, Španovica i Kusonje, a u gradu Pakracu ustrojava se interventna skupina. Narečeni angažman djelatnika trajao je do 08. srpnja 1993. godine, kada su isti povučeni poradi obnašanja zadaća iz akcije «Poskok 2».
Temeljem zapovijedi pomoćnika ministra unutarnjih poslova, gospodina Joška Morić, o uspostavi novih BBP-ova uz bivšu liniju razdvajanja, u UN zoni, 13. rujna 1993. godine skupina od 35 djelatnika ove Jedinice zaposjeda selo Jakovce, udaljeno od prometnice Požega – Pakrac cca 3 kilometra, na samoj liniji razdvajanja, a koje je nenaseljeno, te formira liniju BBP-ova u dužini cca 500 metara iznad sela, a glede bolje zaštite same cestovne komunikacije. Na gore rečenim punktovima vrši se smjena djelatnika svakih 10 do 15 dana, a isti su u funkciji sve do početka akcije «KRUG-POŽEGA», u ljeto 1994. godine. Budući da je zauzimanje sela Jakovci izvršeno u kasnim poslijepodnevnim satima, te da su do ulaska naših djelatnika isto kontrolirali pripadnici četničkih postrojbi iz okupiranih sela Kričke i Cikote, nadnevka 14. rujna 1993. godine, dan nakon zaposjedanja, s jednog od BBP-ova zamijećena je ophodnja od 4 neprijateljska vojnika kako se kreće cestom od sela Rogulje Zabrdske u smjeru Jakovaca. Odmah po dojavi s BBP-ova 10 djelatnika kreće u susret neprijateljskim vojnicima u namjeri postavljanja zasjede, a s ciljem uhićenja neprijateljskih vojnika. Kretanje istih je u koloni s razmakom cca 10 metara jedan od drugoga, te je poradi takvog kretanja neprijateljskih vojnika i kratkog vremena, te samog terena na kojem se postavila zasjeda bilo otežano. Pošto su ušli u zasjedu tako da je prvi i zadnji bio pokriven, isti su pozvani da se predaju, ali je u istom trenutku jedan od njih (četvrti u koloni) podigao pušku prema djelatniku SJP u namjeri da zapuca, ali je brzom intervencijom isti onesposobljen ranjavanjem u ruku, dok su se ostali predali bez
otpora. Među zarobljenima nalazio se i poznati ratni zločinac s pakračkog područja, što je i objavljeno u sredstvima javnog informiranja.
Istoga dana tri zarobljena i jedan ranjeni pripadnik srpskih paravojnih postrojbi tajno su izvezeni iz UN zone, te predani u Istražni zatvor u Bjelovar.
Slijedećeg dana 15. rujna 1993. godine na brdu Jošici u smjeru sela Prgomelje Zabrdski zamijećeni su ponovo pripadnici neprijateljskih formacija kako se kreću u smjeru sela Jakovci. Dojavom s BBP-ova o kretanju neprijateljskih vojnika u smjeru sela Jakovci skupina jačine osam djelatnika krenula je u namjeri njihovog zarobljavanja. Obzirom da u pravcu njihova kretanja teren nije bio najpogodniji došlo je do susreta i bliske borbe u kojoj je neprijatelj imao gubitke. Nakon tih zbivanja na navedenim pozicijama kretanja neprijatelja nisu više zamijećena. U vrijeme tih akcija djelatnicima u mjestu Jakovci zapovijedao je pomoćnik zapovjednika Albert Grgić. Narednih dana vršena su izviđanja sela Bjelajci, Cicvare i Kričke, gdje su uočena njihova kretanja i položaji.

Tijekom mjeseca rujna 1993. godine dio postrojbe pod zapovjedništvo Saše Šteković  odlazi na gospičko ratište povodom akcije «Medački džep». Na oslobođenome području tijekom akcije uspostavlja se obrambena crta koja se uz veliku hrabrost djelatnika uspješno održava i brani od teških napada srpskih snaga. Djelatnici su osim neprijatelja koji ih je napadao iz sveg oružja vodili bitku i s lošim uvjetima na terenu i izrazito lošim vremenom,
neprekidnim padanjem kiše bez ikakvog zaklona ili objekta u kojem bi se smjestili ili zaklonili od napada. Nakon formiranja novog županijskog ustroja u državi, te pripajanja općine Našice Požeško-slavonskoj županiji, rasformiran je vod Specijalne policije koji je djelovao u sastavu SJP Policijske uprave Osječko-baranjske, te skupina od 18 djelatnika prelazi nadnevka 01. listopada 1993. godine u Specijalnu jedinicu policije Policijske uprave Požeško-slavonske. Tijekom angažiranja djelatnika na terenima u općini Pakrac, 13. listopada 1993. godine u mjestu Jakovci, od eksplozije ručne bombe M 75 teže je ranjen pripadnik aktivnog sastava Mijat Rašić, a 07. prosinca 1993. godine pričuvni djelatnik Jozo Hodak u mjestu Zabrdska Glavica.
Dana 03. studenog 1993. godine ratna događanja ubiru i prvu žrtvu ove postrojbe, te svoje borbeni put nesretno završava pričuvni djelatnik RANKO BILOKAPIĆ.
RANKO BILOKAPIĆ rođen je 24. travnja 1967. godine u Požegi. Početkom Domovinskog rata dragovoljno pristupa požeškoj 123. brigadi. U sastavu iste bio je aktivni sudionik svih vojnih akcija na prostoru sjeverozapadnog dijela požeške općine, a prilikom njezinog oslobađanja. Od 18. lipnja 1993. godine RANKO se nalazio u pričuvnom sastavu Specijalne jedinice policije Policijske uprave Požeško-slavonske. Pod stresom izazvanim ratnim događanjima Ranko je izvršio suicid 03. studenog 1993. godine, u 05,50 sati, ispred objekta SJP u Trenkovu.


Nakon terorističkog čina mučkog ubojstva četvorice civila u Daruvaru, poduzeta je akcija ograničenog trajanja pod nazivom «KOCKA». Uz permanentno angažiranje na BBPovima u selu Jakovci i Zabrdska Glavica, u rečenu akciju uključuje se i oko 50 djelatnika ove Jedinice, a isti su raspoređeni u blokadi terena od mjesta Dragović do TT 294 (Rasino Brdo). Angažman djelatnika u ovoj akciji traje u vremenskom periodu od 02. do 17. svibnja 1994.
godine.

Nadnevka 17. svibnja 1994. godine postupljeno je po zapovijedi v.d. Načelnika Sektora specijalne policije, gospodina Željka Sačić, a po odobrenju pomoćnika unutarnjih poslova, gospodina Mladena Markač, u svezi provođenja akcije «GREDINA», uhićenja Mihovila Dević, mještanina sela Toranj, koji je nadnevka 12. svibnja 1994. godine ispred svoje kuće mučki ubio dvojicu djelatnika temeljne policije I. Policijske postaje Požega. U navedenoj akciji učestvovale su skupne snage Specijalne policije, i to SJP Policijske uprave Požeško-slavonske i SJP Policijske uprave Sisačko-moslavačke (Sisak i Kutina), kao i djelatnici temeljne policije Policijske uprave Požeško-slavonske, sveukupno 220 specijalaca i oko 50 pripadnika temeljne policije.
Pretraga terena započela je u 09,45 sati, a završena u 18,00 sati, te je tijekom iste pretražen teren od sela Vučjak Kamenski, preko TT 520 – Malovitovac, Sredice, TT 600 – selo Gornji Vrhovci, TT 444 – istočno od sela Kantrovci, selo Poljanska, TT 291 – do komunikacije sela Biškupci – Toranj. Tražena osoba uhićena je u selu Draga, a prilikom uhićenja nije bilo povrijeñenih djelatnika.

U lipnju mjesecu 1994. godine, nakon niza provokacija odmetnutih Srba s okupiranog područja zapadne Slavonije, ova Jedinica dobiva zapovjedi o uspostavljanju policijskih kontrolnih točki glede nesmetanog i sigurnog prometovanja cestovnom komunikacijom Požega – Pakrac. Kontrolne točke postavljaju se u mjestima Ožegovci, Branešci, Dragović, a na potezu sela Španovica – Branešci – Jakovci – Bjelajci, uspostavlja se blokadno-borbena crta na kojoj se do početka vojno-redarstvene akcije «BLJESAK» uz djelatnike SJP Policijske uprave Požeško-slavonske, smjenjuju jedinice iz ostalih županijskih središta Republike Hrvatske. Ta akcija provođena je pod nazivom «KRUG-POŽEGA», a za zapovjednika skupnih snaga uključenih u akciju postavljen je Ranko Lovrić. Izdvojeno zapovjedno mjesto-IZM akcije smješteno je u selu Bučje, a u selima Branešci, Jakovci i Bjelajci, nalaze se podbaze za smještaj i odmor djelatnika koji borave na prvoj liniji. U selu Bjelajci smještena je i izviđačko-operativna skupina ove Jedinice, oformljena odmah po uspostavljanju blokadno-borbene crte, jačine 17 djelatnika koja svakodnevno vrši izviđanja planine Psunj, u dubinu okupiranog teritorija, sa zadaćom prikupljanja podataka o stanju i rasporedu neprijatelja, kako na prvoj liniji tako i u njegovoj dubini.
Ophodnje su najčešće vršene na šire područje sela Cicvare, TT 621 (Ovtek), Pećinskog brda, ðaperovice, TT 762, TT 629 (Hajdučka kosa), Duge poljanje, TT 616, Brezovo polje, pa sve do releja Psunj.
Tijekom 1994. godine izviđačko-operativna skupina obnaša složene zadaće izviđanja neprijateljskih linija i njihove pozadine, te obilježavanje neprijateljskih minskih polja u njihovoj zoni djelovanja na Psunju. Ta izviđanja, kako se kasnije pokazalo, bila su jedan od osnovnih preduvjeta za uspješno izvođenje vojno-redarstvene akcije «BLJESAK».
U prvoj polovini ljeta 1994. godine izviñanje je isključivo vršila grupa djelatnika jačine cca 3 do 5 ljudi, koja je bila osposobljena neprimjetno se provući pokraj svake prepreke i neprimjetno proći pokraj neprijatelja. I pored toga što je sam Psunj obrastao jako gustom šumom i raslinjem, a teren dosta nepristupačan, s velikim nagibima i usponima, moral ove izviñačke grupe bio je na razini dostojnoj ratnika. Unatoč teškom terenu, problem su za ovu grupu predstavljali i pripadnici UN-a, koje su izviđači morali zaobilaziti i izbjegavati, jer u to vrijeme na ovom području nije bilo dozvoljeno pripadnicima MUP-a nošenje dugog naoružanja, kako niti djelatnicima SJP zelena ili maskirna odora. Uz sve te
probleme, zadaće su obavljane profesionalno, točno prema zapovijedi. Grupa je u izviđanje polazila iz mjesta Bjelajci, uglavnom rano izjutra, prolazila kroz naše borbene položaje, otkrivala, obilježavala, te se «provlačila» kroz minska polja, otkrivala neprijateljske položaje oko mjesta Cicvare, Gornja Šumetlica, Kričke, Zabrdske, oko kojih je neprijatelj bio dobro utvrđen. Prilikom izviđanja otkrivani su tragovi neprijatelja koji su upućivali na prolazak, boravak i njihove djelatnosti.
Tijekom kolovoza 1994. godine izviđačka grupa jačine 5 djelatnika u sastavu Fredi Grgić, Robert Blažević, Željko Grgić, Alojzije Romić i Željko Straka, na predjelu zvanom Pećinsko brdo, nailazi na postavljenu neprijateljsku zasjedu, kako kasnije saznajemo, jačine cca 30-tak ljudi, tzv. specijalci iz Caga. Borbeni kontakt se ostvaruje na nekih 20 do 30 metara blizine, grupa se spretno izvlači iz zasjede, zahvaljujući gustom raslinju i visokoj travi, te se povlači 150 do 200 metara, zaobilazi neprijatelja i na njega otvara vatru. U međuvremenu grupi u pomoć dolaze djelatnici SJP Policijske uprave Vukovarsko-srijemske, a neprijatelj se povlači.
Po kasnijim saznanjima iz neprijateljskih medija, te saznanjima poslije akcije «BLJESAK», doznajemo da je neprijatelj naveo deset do petnaest mrtvih ustaša i isto toliko ranjenih. Isto tako, grupa je u suradnji s izviđačima HV-e izvodila izviđanja od strane Nove Gradiške preko releja Psunj, prema Ivanovcu, te sjeverno. Prilikom istih otkrivena su mnoga minska polja, borbeni punktovi, te linija neprijatelja. Izviđačka grupa ove SJP izviđanja vrši povremeno, sve do vojno-redarstvene akcije «BLJESAK».
Nadnevka 27. studenog 1994. godine izviđačko-operativna grupa ATJ Lučko zajedno s djelatnicima naše grupe izvršila je izviñđnje terena od polazne točke Šagovačko polje preko Ravnog Zovika – TT 801, te nadalje zapadno do Trešnjevog brda (TT – 773) – Hrastovo brdo (TT 677), te prema Opaljenoj kosi sa zadnjim ciljem TT 323.
Prilikom ophodnje na udaljenosti cca 300 – 400 metara u pravcu Opaljene kose, a gledano od Hrastovog brda, djelatnik ATJ Lučko, koji se četvrti kretao u borbenom poretku, stao je na protupješadijsku minu, kojom prilikom je ostao bez desne potkoljenice.
Akcija «KRUG-POŽEGA» nažalost ponovno odnosi živote djelatnika ove Jedinice, i to 11. srpnja 1994. godine pričuvnog djelatnika MARIA BOŽIĆ, 18. srpnja 1994. godine aktivnog djelatnika KREŠIMIRA PLEŠIĆ, te 27. listopada 1994. godine pričuvnog djelatnika MATU KOVAČEVIĆ.

MARIO BOŽIĆ rođen je 15. kolovoza 1971. godine u Pakracu, od roditelja Jose Božić i Zdenke roñene Šukalović. U kolovozu 1991. godine s početkom agresije pobunjenih Srba na području zapadne Slavonije, hrvatska obitelj MARIA prisilno napušta selo Donji Čaglić i obiteljsku kuću, te se smješta u prognaničko naselje u Lipiku. Nakon toga dragovoljno pristupa u redove Hrvatske vojske sa željom da obrani Lipik i Pakrac, te da se vrati obiteljskom domu. 17. studenog 1993. godine MARIO pristupa pričuvnom sastavu ove postrojbe. Pod stresom glede izgubljenog obiteljskog doma, te nesređenog privatnog života, izvršava suicid u Pakracu 11. srpnja 1994. godine. Tijekom 1995. godine roditelji pokojnog MARIA ostvarili su pravo na obiteljsku mirovinu, a njemu je priznato svojstvo poginulog hrvatskog branitelja.


KREŠIMIR PLEŠIĆ rođen je 27. lipnja 1971. godine u Požegi. Od oca Ivana i majke Marice, iz Dolca, drugi sin u obitelji Plešić. Srednju školu KREŠIMIR je završio u Požegi, a odmah potom pozvan na odsluženje vojnog roka u bivšu JNA. Upravo tada počinje agresija jugo vojske na Sloveniju, te KREŠIMIR uz pomoć roditelja i prijatelja dezertira i vraća se u Dolac. Potom se vraća u Požegu, gdje zajedno sa starijim bratom Dragom prelazi u novoorganiziranu Specijalnu policiju. Obišao je sva bojišta, od Dubrovnika preko Velebita, do Psunja i Papuka. Za vrijeme boravka u Pakracu kao zapovjednik interventne skupine biva pogođen metkom u slijepoočnicu. Polumrtvog, djelatnici Jedinice voze ga u Zagreb, gdje liječnici pokušavaju spasiti KREŠIMIRA, ali on nakon sedam dana natčovječne borbe za život umire dana 18. srpnja 1994. godine.

MATO KOVAČEVIĆ rođen je 29. listopada 1971. godine u selu Gradac, općina Pleternica, od oca Stjepana i majke Terezije. Nakon smrti oca MATO postaje skrbnik bolesnoj majci, te braći i sestrama. Sa željom da da svoj doprinos u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, MATO 01. listopada 1993. godine stupa u redove pričuvnog sastava Specijalne jedinice policije Policijske uprave Požeško-slavonske. Kao vrijedan i poslušan mladić, MATO vrlo brzo ubire simpatije od djelatnika do zapovjednog kadra. 27. studenog 1994. godine u akciji «KRUG-POŽEGA» na blokadno-borbenom punktu na brdu Kosa, od posljedica eksplozije ručne bombe zauvijek se gasi život MATE KOVAČEVIĆ. Posmrtno je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s ogrlicom.

Dana 27. listopada 1994. godine u akciji «KRUG-POŽEGA», prilikom boravka na borbeno-blokadnom punktu na brdu Kosa, od eksplozije ručne bombe teško je ranjen pričuvni djelatnik Mario Amidžić.
Tijekom travnja mjeseca 1995. godine svi aktivni i pričuvni djelatnici postrojbe pojačavaju specijalističku obuku iz područja vojne taktike, kao i kondicione pripreme, a sve po napucima i zapovijedima Sektora specijalne policije glede predstojećih akcija za oslobađanje okupiranog područja zapadne Slavonije, akcije pod nazivom «BLJESAK ».
Nadnevka 29. travnja 1995. godine cjelokupna jedinica stavljena je u stanje gotove borbene spremnosti, glede učestalih provokacije od strane srbočetničkih terorista na cestovnoj komunikaciji Požega – Pakrac. Slijedećeg dana u 16,50 sati, djelatnici Jedinice vozilima voznog parka prevezeni su po zapovijedi Sektora Specijalne policije u očekujući rajon iznad sela Cernička Šagovina glede mogućeg napada na tzv. «Republiku Srpsku Krajinu – Oblast zapadna Slavonija».
Kako su srbočetnički teroristi nadnevka 01. svibnja oko 02,00 sata izvršili novi, teži napad na civilno vozilo i pri tome ranili dvije osobe, vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, izdao je zapovijed da vojne i policijske snage u koordiniranoj akciji izvrše napad, odnosno da započne akcija «B LJ E S A K».

Oko 02,30 sati djelatnici su prema sačinjenom planu podijeljeni u tri skupine za izvođenje napadnih djelovanja:
- I. skupina pod zapovjedništvom zapovjednika Jedinice, gospodina Ranka Lovrić, imala je pravac napada: TT 542 – Gavranovac – TT 409 – Čardak – Ravna kosa (TT 734) – Mala Gradina (TT 645) do presijecanja cestovne komunikacije Ivanovac – Donji Rogolji;
- II. skupina pod zapovjedništvom pomoćnika zapovjednika Jedinice, gospodina Tomislava Štefaniak, imala je pravac napada: Muški bunar – Trešnjevo brdo – Ivanovac;
- III. skupina pod zapovjedništvom instruktora specijalističke obuke, gospodina Tomislava Mršić, imala je pravac napada: Kik (TT 820) – kamenolom Fukinac – cestovnom komunikacijom do mjesta Ivanovac.

Prva skupina oko 10,00 sati ušla je minsko polje na području Kamenitog brda, gdje su od eksplozija protupješadijskih mina ranjena tri djelatnika, i to aktivni djelatnici Boris Tutić ranjen u stopalo desne noge i ðuro Peić ranjen u predio desnog oka, te pričuvni djelatnik Zlatko Modrušan ranjen u lijevu nogu (amputirana potkoljenica). Napad na mjesto Ivanovac dobila je, kroz zapovijed, II. i III. skupina Jedinice u svojstvu dva pomoćna pravca napada, te Antiteroristička jedinica policije Lučko, predvodnica glavnog pravca napada. Ivanovac, prije Domovinskog rata dječje odmaralište, bila je baza specijalnih milicijskih snaga, jačine 50-tak terorista pod zapovjedništvom Miškića. Pokret s polazne pozicije Muški bunar za II. skupinu bio je, kao i za sve učesnike akcije u 06,00 sati. Glavnina snaga II. skupine kreće se u koloni po jedan, ispred ide izvidnica. Krećemo se u pravcu Trešnjevog brda gdje se nalazi prva linija obrane neprijatelja. Nailazi se na protupješadijsko minsko polje, sačinjeno od mina PMR-2A.
Pirotehničar Jedinice v.d. ISO Danijel Andrić napravio je prolaz kroz isto. Uz prebacivanja prolazi se kroz prolaz minskog polja, te se nailazi na napuštene zaklone sačinjene iz kamena i drveta. Po uspješnom ovladavanju prve linije obrane neprijatelja, skupina se bez borbenog kontakta padinom Trešnjeve kose spušta prema Ivanovcu. Oko 11,00 sati skupina se nalazila na udaljenosti 1000 metara od Ivanovca odakle se čuje pucnjava pješadijskog naoružanja. Skupina i dalje polako i oprezno napreduje. Dolaskom na udaljenost 100 – 150 metara od cestovne komunikacije u mjestu Ivanovac ostvaren je borbeni kontakt u kojem smrtno stradavaju zapovjednik skupine TOMISLAV ŠTEFANIAK i v.d. ISO DANIEL ANDRIĆ. Po pogibiji zapovjednika skupine, zapovjedništvo nad istom preuzima ISO Željko Pavliček.
Sustav veza bio je loš, ponekad u potpunom prekidu. Uslijedio je minobacački napad po našem borbenom rasporedu i tom prilikom ranjena su tri djelatnika: Mirko Veselin ranjen od minobacačke mine u predio lijeve potkoljenice; Roberto Mateš prostrjel lijevo ramena pješačkim naoružanjem i Stipo Bandalo pričuvni djelatnik, ranjen od minobacačke mine u predio glave, vrata i lijevog ramena. Kako nije bilo moguće poginule izvući glede neposredne blizine snaga neprijatelja, a obuhvat nije uspio, ostvarena je veza sa zapovjednikom III. skupine, te u dogovoru s istim povučena je skupina 300-tinjak metara nazad i spojena s III. skupinom. Ranjene se uputilo uz pratnju 10 djelatnika do privremeno sačinjene kirurškoanesteziološko- medicinske ekipe na poziciji Kik.
U sumrak, s dvadesetak djelatnika spustilo se do mjesta borbenog kontakta na izvlačenja poginulih. Kako su se u neposrednoj blizini od istih nalazili Miškićevi teroristi s psima, a glede nepovoljne situacije za izvlačenje u slučaju borbenog kontakta, djelatnici su se povukli do privremeno sačinjenog tabora. Tu se noćilo, a kiša je padala cijelu noć, sve do jutra.
Veza je bila u prekidu, no nadnevka 02. svibnja oko 10,00 sati stupilo se u vezu s Raketno topničkom potporom, od kojih se zatražila a nakon djelovanja i navodila minobacačka paljba na pozicije neprijatelja oko i u samom mjestu Ivanovac. U sumrak je jedna grupa ponovno išla na izvlačenje poginulih i tom se prilikom izvukao v.d. ISO Daniela Andrić, dok pomoćnik zapovjednika Tomislav Štefaniak nije pronađen na mjestu pogibije.

Nadnevka 03. svibnja oko 06,00 sati ušlo se u Ivanovac bez borbenog kontakta i cijela grupa se spojila s djelatnicima na glavnom pravcu napada. Na samom ulazu u Ivanovac, uz potok, ležalo je mrtvo tijelo pomoćnika zapovjednika Tomislava Štefaniak. Treća skupina kretala se pravcem Kik TT 820 – kamenolom Fukinac, te dalje cestovnom komunikacijom do mjesta Ivanovac. Oko 10,30 sati, došavši u blizinu kamenoloma Fukinac, te ne pronašavši nikakve znakove ili tragove koji bi ukazivali na bivstvovanje bilo kakve veće ili manje grupacije srbočetničkih formacija, skupina nastavlja cestovnom komunikacijom prema mjestu Ivanovac. Slijedeći rečenu komunikaciju skupina pronalazi sve više tragova i znakova koji ukazuju na nazočnost neprijateljskih formacija u neposrednoj blizini, te stoga zapovjednik skupine odlučuje da se skupina prebaci na nešto zaštićeniji šumski put, a koji vodi usporedo s prije navedenim. Isto tako, iz skupine se izdvaja jedna grupa koja odlazi kao prethodnica nešto ispred glavnine skupine, koja ih slijedi. Negdje oko 11,00 sati rečena grupa dolazi na pedesetak metara od kampa UN-a, u kojem ubrzo nakon toga uočavaju pripadnike neprijateljskih formacija. Zbog neposredne blizini neprijatelja, a nemogućnosti neopaženog izvlačenja i komunikacije s glavninom skupine, grupa se raspoređuje, te započinje oružani sukob otvarajući vatru na sve vidljive ciljeve.
Zbog nemogućnosti uporabe sredstava za protuoklopnu borbu, koja su namjeravali uporabiti prema utvrđenim bunkerima, te zbog brojčane premoći neprijateljskih snaga, koje su u sukob uvele i MB 60 mm, grupa se pod jakom neprijateljskom vatrom izvlači, te se zajedno s ostatkom skupine prebacuje na položaje iznad samog mjesta Ivanovac. Nakon toga skupina se utvrđ uje, te se jedna grupa ponovno izdvaja i kreće u izvianje područja, prilikom kojeg nailaze na drugu skupinu. Navedene skupine se spajaju, te utvrđuju na pozicijama, prethodno stupivši u vezu sa zapovjednikom pravca, gospodinom Draženom Ćurković i čekajući daljnje zapovijedi. Čitav slijedeći dan, bez hrane, i po vrlo hladnom i kišovitom vremenu, djelatnici šutke obnašaju svoje zadaće, te tijekom noći, uz krajnje napore i riskirajući vlastite živote, iz neposredne neprijateljske blizine izvlače tijelo svog poginulog suborca Daniela Andrić. Cilj sve tri skupine bio je ovladavanje neprijateljskom bazom u mjestu Ivanovac, presijecanje komunikacije Ivanovac – Donji Rogolji, te daljnje zajedničko napredovanje u smjeru sela Gornji Rogolji.

TOMISLAV ŠTEFANIAK rođen 08. prosinca 1956. godine u Novoj Gradišci, od roditelja Slavka i Dragice rođene Matošević. Srednju školu završio je u Novoj Gradišci, te stekao zvanje VKV električara. Početkom političkih promjena TOMISLAV se odmah aktivira u MUP-a, te do lipnja mjeseca 1991. godine obnaša službu temeljenog policajca, kada prelazi u redove Specijalne policije. Znanjem, snalažljivošću, te bogatim životnim iskustvom ističe se u novoj sredini, te ubrzo postaje zapovjednikom desetine, odnosno vođom specijalističke grupe, da bi 1993. godine napredovao do zvanja instruktora specijalističke obuke. Tijekom boravka u postrojbi prolazi sva ratišta, od Dubrovnika, Banije, okučanskog ratišta, Psunja i Papuka, do Vukovara. Početkom 1995. godine TOMISLAV je kao ambiciozan i perspektivan rukovoditelj unaprijeđen na mjesto pomoćnika zapovjednika Specijalne jedinice policije. Za vrijeme obnašanja najsloženijih zadaća iz djelokruga rada Specijalne policije tijekom Domovinskog rata iskazuje se hrabrošću, smjelošću i požrtvovnošću, pa tako i sudbonosnog 01. svibnja 1995. godine, kada je na čelu skupine od 50 djelatnika jurišao na neprijateljske bunkere ispred mjesta Ivanovac, kada je smrtno pogođen u glavu iz pješadijskog naoružanja. Iza njega ostala je supruga Jasna i troje malodobne djece.
Posmrtno je odlikovan Redom Kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s ogrlicom, te medaljom«BLJESAK».


DANIEL ANDRIĆ rođen 26. srpnja 1969. godine u Parizu, od oca Zvonimira i majke Marije. Srednju školu završio je u Požegi. Već 1990. godine dolazi u postrojbe MUP-a, te se rasporeñuje na rad u Policijsku postaju Dalj. Za vrijeme srpske agresije i okupacije istočnog dijela Slavonije sudjeluje u borbama za mjesto Dalj, te se meñu posljednjima s nekolicinom suboraca izvlači rijekom Dravom do Osijeka iz već okupiranog mjesta. Sa željom da aktivno sudjeluje u obrani domovine, stupa u redove Specijalne jedinice policije Policijske uprave Osječko-baranjske, vod Našice, s kojim sudjeluje u prvim borbama za Vukovar, te u borbama oko mjesta Voćin. Formiranjem Policijske uprave Požeško-slavonske, te ukidanjem voda Specijalne policije u Našicama, 01. listopada 1993. godine prelazi u Specijalnu jedinicu Policijske uprave Požeško-slavonske. Kao vedar i uvijek nasmijan mladić DANIEL je bio omiljen među svojim suborcima. S izraženim zanimanjem za pirotehniku, ova Jedinica uputila ga je na tečaj, koji je s uspjehom završio, te tijekom svog rada pokazuje zanimanje za usavršavanjem i usvajanjem novih znanja. Tijekom 1994. godine postao je vođom specijalističke grupe, a nedugo nakon toga, glede njegove ambicioznosti, dodjeljuje mu se zadaća v.d. instruktora specijalističke obuke, te ga je kobnog dana smrt zaustavila u ispunjenju daljnjih zadaća. 01. svibnja 1995. godine u pješadijskim borbama pred bunkerima u mjestu Ivanovac, Daniel je smrtno pogođen u predio grudnog koša. Njegova pogibija značila je veliku tragediju za ovu Jedinicu, kao i za njegovu obitelj, te u roku godine dana od njegove smrti, a u žalosti za njim, umire prvo djed, potom otac, a zatim i majka.
Posmrtno je odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s ogrlicom i medaljom «BLJESAK».
Za naglasiti je slučaj kada je prilikom spuštanja s brda Velika Gradina prema cestovnoj komunikaciji Ivanovac – Donji Rogolji uslijed vrlo nepristupačnog strmog terena i brzine napredovanja, aktivni djelatnik prve skupine Alen Čolić zadobio je vanjski prijelom desne noge. Kako su borbene aktivnosti bile u tijeku, povrijeđenog djelatnika nije bilo moguće transportirati do medicinskih ekipa, nego mu je ukazana prva pomoć, te je uz osiguranje od pet djelatnika prenoćio u improviziranom skloništu na Velikoj Gradini. Nakon teških borbi s neprijateljskim snagama dana 03. svibnja 1995. godine u prijepodnevnim satima spojili su se djelatnici sve tri skupine, te su zajedno krenuli u pravcu sela Donji Rogolji, koje su zauzeli djelatnici SJP Policijske uprave Osječko-baranjske. U rečenom selu djelatnici su postavili obranu, te su u istom prenoćili. Dana 04. svibnja 1995. godine skupina od cca 80 djelatnika vratila se u bazu Jedinice glede organiziranja sahrane poginulih pripadnika postrojbe, dok je preostali dio od cca 100 djelatnika, u kasnim poslijepodnevnim satima po zapovjedi Načelnika Sektora specijalne policije Željka Sačić, dobivenoj na radnom sastanku u selu Rađenovci, krenula od mjesta Ivanovci – Oštrenjak (TT 728) – Velika Poljana (TT 689) – Bukvik (TT 568) – Pijetlovac (TT 629) – Hajdučka kosa (TT 566) – Plandište, s krajnjim ciljem prilaska planinarskom domu Omanovac, s istočne strane i zauzimanje istog.
05. svibnja 1995. godine u prijepodnevnim satima, kada je rečena skupina bila u zoni brda Pijetlovac, putem UKW veze izvješćeno je da su se neprijateljske snage na planinarskom domu Omanovac, pod jakom topničkom vatrom, tijekom noći predale.
Angažman svih djelatnika Specijalne jedinice policije Policijske uprave Požeškoslavonske u akciji «BLJESAK» završio je u večernjim satima 05. svibnja 1995. godine. Tijekom izvršavanja gore rečene akcije djelatnici ove Jedinice zarobili su slijedeća vozila, MTS-a i MES-a:
01. Kamion «Zastava» 5 t;
02. «Mercedes karavan 300 D»;
03. Kamion «TAM 150»;
04. Kamion «TAM 150» - radiona;
05. Kamion «TAM 110»;
06. Kamion «TAM 110» - sanitet;
06. Kamion «TAM 5000» - 2 kom;
07. Kamion «TAM 4500»;
08. «TAM» bus – 34 sjedala;
09. BOV – MALJUTKAŠ;
10. Agregat za struju na kotačima;
11. Pokretna kuhinja;
12. Mine 60 mm – 801 kom;
13. Mine 82 mm – 57 kom;
14. Mine 120 mm laka – 1246 kom;
15. Mine 120 mm osvjetljavajuća – 2 kom;
16. Raketa 128 mm – 377 kom;
17. Upaljači za raketu 128 mm – 353 kom;
18. RBR ZOLJA 64 mm – 44 kom;
19. Ručna obrambena bomba – 55 kom;
20. Mine za RB M 57 – 18 kom;
21. Raketa za RBR OSA 90 mm – 40 kom;
22. Bomba ručna kumulativna – 100 kom;
23. Trotil 200 g – 9600 kom;
24. Streljivo 20 mm – 3751 kom;
25. Streljivo 7,62x39 – 26057 kom;
26. Streljivo 7,9 mm – 15917 kom;
27. Streljivo 12,7x99 mm – 3968 kom;
28. Raketa za RPG 7 – 5 kom;
29. RB M57 – 4 kom;
30. Protutenkovske mine – 171 kom;
31. Protupješadijske mine – 322 kom;
32. MRUD – 59 kom;
33. Maljutke – 15 kom;
34. Browing 12,7 – 2 kom;
35. PZT 20/3 – 1 kom;
36. PZT 20/1 (brodski) – 1 kom.

Po završetku uspješno izvedene akcije «BLJESAK» djelatnici Jedinice od 08. svibnja do 20. lipnja 1995. godine gotovo svakodnevno učestvuju u pretragama oslobođenog područja, a glede pronalaska razbijenih neprijateljskih formacija, MTS-a, skrivenog naoružanja i streljiva, te MES-a. Tijekom pretraga pronađen je i označen veći broj minskih polja, zemunica, dijelova naoružanja, kao i poginulih neprijateljskih vojnika. U vremenskom periodu od 20. lipnja do 15. srpnja 1995. godine Jedinica preuzima nadzor nad područjem oslobođenim u akciji «BLJESAK 1», te uspostavlja podbaze na Ivanovcu, jačine 30 djelatnika pod zapovjedništvom Roberta Blažević, zatim na Omanovcu, jačine 35 djelatnika, pa u Gornjim Rogoljima jačine 20 djelatnika pod zapovjedništvom Željka Grgić, te selu Šumetlica, jačine 25 djelatnika pod zapovjedništvom Mire Miličević, te Bijelim Stijenama, jačine 25 djelatnika gdje je bilo sjedište stožera akcije pod zapovjedništvom Darka Dukmenić. Iz rečenih podbaza svakodnevno su se vršile pješačke ophodnje na oslobođenim područjem, a po noći se postavljaju zasjede na dominantnim pozicijama.

27. lipnja 1995. godine 87 djelatnika postrojbe angažirano je u obrambenim zadaćama osiguranja državne granice s Republikom Crnom Gorom na području Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, u akciji «KRUG-DUBROVNIK». Nadnevka 30. srpnja 1995. godine izvršena je interna smjena s 85 djelatnika, a koji se angažiraju u rečenoj akciji do 29. kolovoza 1995. godine.
Nadnevka 04. kolovoza 1995. godine sukladno zapovijedi specijalnog savjetnika ministra unutarnjih poslova, gospodina Mladena Markač, 57 djelatnika SJP Policijske uprave Požeško-slavonske upućeno je na izvršavanje borbenih zadaća u akciji «OLUJA», a pod zapovjedništvom pomoćnika zapovjednika, gospodina Tomislava Mršić. Toga dana, u jutarnjim satima djelatnici dolaze u Starigrad, te se smještaju oko nekoliko obiteljskih kuća u jednom dijelu grada. Spavajući i na zemlji, djelatnici zapravo ne spavaju, već napeto osluškuju udaljenu grmljavinu i iščekuju naredna događanja, pripremajući naoružanje i opremu. Narednog dana, rano ujutro, djelatnici se užurbano prebacuju do mjesta Seline na jadranskoj magistrali prema Zadru, odakle se teretnim vozilima preko Malog Alana, prebacuju do Gračaca.
Stigavši u Gračac u poslijepodnevnim satima, Jedinica dobija zadaću da zajedno s djelatnicima SJP Šibenik ovlada komunikacijom Gračac – Malovan – Otrić, te da konačno izvrši postavljanje blokadno-borbenih punktova na istoj. Krećući se pod punom opremom i u najvećoj tišini, djelatnici pod okriljem noći obnašaju zadaće ovladavanja narečenom komunikacijom, te se sukladno zapovijedi, oko 22,00 sata zaustavljaju i raspoređuju duž dotad zauzete komunikacije, spremno iščekujući eventualna iznenađenja od strane neprijatelja. Sa svitanjem, narednog dana djelatnici nastavljaju ovladavanjem komunikacije, oprezno se krećući u borbenom poretku. Negdje oko 08,00 sati na području oko mjesta Malovan, djelatnici nailaze na borbenu formaciju, odnosno pripadnike srbočetničkih formacija koje su bile u povlačenju najvjerojatnije prema BiH. Dolazi do oružane borbe, uzajamne vatre, na samoj magistralnoj cesti. U tome sukobu neprijatelj biva potpuno poražen, te doživljava velike gubitke u ljudstvu. Čitavog dana djelatnici su zajedno s
djelatnicima SJP Šibenik imali sporadičnih oružanih sukoba s manjim grupicama srbočetničkih formacija, te su tom prilikom neprijateljske formacije doživjele nove gubitke u ljudstvu i tehnici. Tijekom poslijepodneva djelatnici konačno ovladavaju rečenom komunikacijom, te nakon toga formiraju 12 blokadno-borbenih punktova, s pozivnim znacima «ZID 1-12».
Istoga dana, oko 17,00 sati, još 42 djelatnika SJP Požega pod neposrednim zapovjedništvom pomoćnika zapovjednika, gospodina Željka Pavliček, dolazi u Gračac, te se pridružuju ostalim djelatnicima na navedenim pozicijama. Nadnevka 07. kolovoza 1995. godine oko 08,00 sati većina djelatnika zajedno s onima koji su došli s Željkom Pavliček pod zapovjedništvom pomoćnika zapovjednika Tomislava Mršić povlači se s rečenih pozicija, te se prebacuje u mjesto Bruvno, gdje se pridružuju skupnim snagama Specijalne policije. Nakon toga, negdje oko podneva, djelatnici se najprije vozilima prebacuju u blizinu mjesta Dobro Selo, za koje uz djelatnike SJP Kutina, te SJP Slavonski Brod dobivaju zadaću ovladavanja mjestom, te se nakon uspješno izvedene akcije prebacuju dalje prema mjestu Gornji Lapac. Djelatnici SJP „Trenk“ prvi ulaze Gornji Lapac,i uspostavljaju kontrolu nad mjestom, odnosno komunikacijom Gornji Lapac – Otrić. Isto je učinjeno u kratkom vremenu, te se djelatnici nakon uspostavljene kontrole nad Gornjim Lapcem ponovno okupljaju i nakon kratkog predaha, zajedno s djelatnicima SJP Kutina ulaze u Donji Lapac,a zatim odmah kreću prema mjestu Kulen Vakuf, odnosno prema samoj granici s BiH, kao krajnjem cilju čitave akcije uopće. Došavši u neposrednu blizinu mjesta Kulen Vakuf dio djelatnika odlazi kao prethodnica u izviđanje područja, te se poradi toga neprimjetno prebacuje do stare utvrde iznad samog mjesta. Prilikom opservacije tog konačnog cilja dobivene zadaće primjećuju kretanja manjih grupica neprijateljske vojske, koje u bijegu pljačkaju već napuštene kuće.
Isto tako, zamjećuju ukopavanje oklopnih vozila neprijateljske vojske u brdima s druge strane rijeke Une, odnosno samog mjesta Kulen Vakuf. O svemu izvještavaju Stožer akcije, te se nakon toga pridružuju ostatku snaga i slijedeći dobivene zapovijedi, zauzimaju strateško-taktičke pozicije iznad samog mjesta. Neprijateljska oklopna vozila, tenkovi, u više navrata borbeno su djelovali po položajima i komunikacijama koje su koristili pripadnici Specijalne policije. U svezi toga na samu tvrñu došli su djelatnici SJP „Trenk“ Požega specijalno obučeni djelatnici za protuoklopnu borbu s protuoklopnim sredstvom zvanim „Fagot“ i „Metis“. Također su primijećene pješačke snage, oko 100 vojnika, koje su iz unutrašnjosti dolazile prema Kulen Vakufu najvjerojatnije kao pomoć snagama koje su bile u povlačenju. Točnom dojavom pravca njihovog kretanja u većem dijelu su uništene djelovanjem raketnotopničke bitnice Specijalne policije. Tijekom noći djelatnici, iako iscrpljeni dugotrajnim pješačenjem, nespavanjem, neprekidnim sporadičnim oružanim sukobima s pripadnicima neprijateljske vojske, ni tada se ne odlučuju za predah, već se pripremaju za ovladavanje krajnjim ciljem čitave akcije, koji kod svih izaziva ushićenje, a to je izlazak na rijeku Unu, odnosno državnu granicu Republike Hrvatske. U isto vrijeme ostatak Jedinice pod neposrednim zapovjedništvom pomoćnika zapovjednika Željka Pavliček povlači se s komunikacije Gračac – Otrić, te se pridružuju skupnim snagama Specijalne policije u mjestu Boričevac, gdje borave sa zadaćom taktičke pričuve uposlenim snagama. Slijedećeg dana, 08. kolovoza 1995. godine, te čitave noći, djelatnici zadržavaju rečene pozicije iznad mjesta Kulen Vakuf, navodeći topništvo snaga Specijalne policije na neprijateljske, poglavito oklopne ciljeve.
U izvršavanje borbenih zadaća u akciji «OLUJA» od nadnevka 30. srpnja 1995. godine bilo je uključeno i 16 djelatnika raketno-topničke bitnice ove Jedinice, a pod zapovjedništvom pričuvnog djelatnika Kazimira Raspudić. Naznačena skupina odmah po angažiranju upućena je u rajon sela Dokozice na
području Velebita, a glede zaposjedanja paljbenog položaja, gdje su s djelatnicima RTB SJP Karlovac zaposjeli tri RAKA-12 128 mm i tri lansera 107 mm.
Nadnevka 04. kolovoza 1995. godine s početkom akcije «OLUJA» skupna je bojevo djelovala po području Svetog Roka, Međuvode, te po ostalom sektoru po potrebi.

Nadnevka 05. kolovoza 1995. godine sva oruđa premještena su na novi paljbeni položaj Korač, kod Svetog Roka, a odakle je bojevo djelovano po ciljevima u pravcu Medaka. Istoga dana, u poslijepodnevnim satima, zaposjednut je paljbeni položaj od Drenova prema Medaku, a potom 06. kolovoza 1995. godine, u ranim jutarnjim satima, skupina je zaposjela novi paljbeni položaj u selu Cvetkovići kod Gračaca i paljbeni položaj u selu Bruvno s kojih je
bojevo djelovano u smjeru Udbine i Mazina. 07. kolovoza 1995. godine zaposjeli su paljbeni položaj u selu Mazin, te s istoga djelovali u pravcu Gornjeg Lapca, a zatim istog dana premjestili su se na paljbeni položaj kod Škorić Brda, te bojevo djelovali po Donjem Lapcu.

Nadnevka 08. kolovoza 1995. godine s prethodnog bitnica je premještena na novi paljbeni položaj u selu Boričevac, u neposrednoj blizini državne granice, te je s toga položaja bojevo djelovala u pravcu Kulen Vakufa i rijeke Une. Za vrijeme akcije «OLUJA» RTB SJP Policijske uprave Požeško-slavonske promijenila je devet paljbenih položaja, pri čemu je ispalila 430 raketa 128 mm. 10. kolovoza 1995. godine bitnica je s kompletnom logistikom i oruđima vraćena u bazu Trenkovo.

U akciji «OLUJA» Specijalna jedinica policije Policijske uprave Požeško-slavonske nije imala povrijeđenih niti smrtno stradalih djelatnika, a Jedinica je tijekom trajanja iste zaplijenila slijedeća veliki broj MTS-a, od vojnih vozila, minobacača do raznog automatskog oružja, te razne druge opreme.

Poslije pobjedonosne akcije «OLUJA» djelatnici Jedinice angažirani su u pretragama oslobođenog područja glede pronalaska zaostalih i razbijenih neprijateljskih skupina, te skrivenog naoružanja i streljiva i to:
-na predjelima Petrove Gore u vremenskom periodu od 12. do 15. kolovoza 1995.
godine, 99 djelatnika;
-nacionalnog parka Plitvice u vremenskom periodu od 01. do 11. rujna 1995. godine,
193 djelatnika,
-te područja Obrovca i južnog dijela Velebita od 01. do 09. listopada 1995. godine,
157 djelatnika.

Tijekom navedenih pretraga pronađena je znatna količina oruđa, streljiva i MES-a. Navedena akcija provođena je pod nazivom «OLUJA-OBRUČ». U daljnjem tijeku rada ove postrojbe ista je angažirana u više navrata u akciji osiguranja državne granice na području Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske i to u vremenskim periodima:
- od 28. studenog do 17. prosinca 1995. godine – 150 djelatnika;
- od 05. do 25. veljače 1996. godine – 143 djelatnika;
- od 18. travnja do 02. svibnja 1996. godine – 134 djelatnika;
- od 21. svibnja do 12. lipnja 1996. godine – 75 djelatnika;
- od 29. kolovoza do 20. rujna 1996. godine – 104 djelatnika;
- od 30. listopada do 21. studenog 1996. godine – 97 djelatnika;
- od 28. prosinca 1996. do 19. siječnja 1997. godine – 112 djelatnika,
te u akciji «NAUK», osiguranja izbjegličkog kampa na cesti Vojnić – Velika Kladuša, u
mjestu Kupljensko, u vremenskim periodima:
- od 11. do 24. siječnja 1996. godine – 132 djelatnika;
- od 13. do 27. ožujka 1996. godine – 117 djelatnika;
- od 22. lipnja do 06. srpnja 1996. godine – 101 djelatnik;
- od 20. srpnja do 02. kolovoza 1996. godine – 99 djelatnika.

Tijekom akcije «KRUG-DUBROVNIK», 22. veljače 1996. godine, došlo je do samoranjavanja djelatnika aktivnog sastava Andrije Novak u desnu šaku prilikom čišćenja službenog pištolja.
Dio Jedinice u više navrata angažiran je na nivou Policijske uprave Požeškoslavonske, kao i na nivou drugih policijskih uprava, u akcijama ograničenog trajanja, a od kojih je za izdvojiti:
-26. i 27. listopada 1995. godine, kada je 100 djelatnika angažirano na izvršavanju vojno-policijske zadaće pretresa terena šireg područja grada Slavonskog Broda glede pronalaska počinitelja terorističkog čina miniranja željezničke pruge,
- te od 12. do 19. srpnja 1996. godine angažiranje djelatnika na nivou Policijske uprave Požeško-slavonske, u akciji «MITO», koja se odnosila na vršenja zasjednog djelovanja na planini Papuk povodom saznanja te uhićenja ubačenih diverzantskoterorističkih skupina.

Tijekom 1995. i 1996. godine s pojedinim Odjelima Policijske uprave Požeškoslavonske ostvarena je zavidna suradnja prilikom angažiranja djelatnika na policijskim poslovima, a poglavito Odjelom krim. policije u otkrivanju i uhićenju počinitelja kaznenih djela ubojstva, razbojništva, teških krađa i drugoga, kada se angažira pas tragač, zatim otkrivanja i uhićenja osoba u nedozvoljenom lovu, kao i otkrivanju i uhićenju osoba koje se bave proizvodnjom i prodajom opojnih droga (izvidničko-operativna i krim. skupina Jedinice) i drugih sličnih poslova gdje su djelatnici postrojbe postigli vrlo dobre rezultate.
Za spomenuti su i brojni angažmani djelatnika u osiguranju sportskih manifestacija (nogometnih utakmica) na području drugih policijskih uprava, kao i angažmani na osiguranju sportskih i kulturnih manifestacija na području matične Policijske uprave.

U ovom kratkom opisu ratnog puta pričuvnih i aktivnih djelatnika SJP „Trenk“ Požega nisu prikazane sve akcije, kao i niz drugih vrijednih događaja. Nije naznačeno što su sve pripadnici Jedinice prošli i koje su strahote doživjeli. Također nema dovoljno riječi kojima bi se opisalo kroz koje teškoće su prolazili, opisao njihov strah i zebnja, ali i junaštvo koje su pokazali u Domovinskom ratu.
Na kraju ovog ratnog hoda kroz godine, sjetimo se svih naših poginulih, smrtno stradalih i umrlih aktivnih i pričuvnih pripadnika ove postrojbe, istinskih boraca za slobodu hrvatskog naroda, a čija mladost je kao vječni spomenik ostala na tom putu:
- RANKO BILOKAPIĆ
- MARIO BOŽIĆ
- KREŠIMIR PLEŠIĆ
- MATO KOVAČEVIĆ
- TOMISLAV ŠTEFANIAK
- DANIEL ANDRIĆ
- DRAŽEN ŠILHAN
- SILVIO JUSUP
- ZVONKO BLATANČIĆ
- ŽELJKO MILETIĆ
- PERO RALJEVIĆ


RATNI ZAPOVJEDNIK SJP „TRENK“ POŽEGA
Ranko Lovrić

Croatian English French German Hungarian Italian Russian Spanish Turkish

Osnovni podaciUdruga veterana SJP Alfa Zagreb
Remetinečka cesta 77
10020 Zagreb

info@uvsjp-alfa.hr

PREDSJEDNIŠTVO UDRUGE:
Željko Mihaljević
Željko Šarić
Damir Herceg

Uredovno vrijeme:

PREMA NOVOM REŽIMU RADA UDRUGE

Žiro račun: ZAGREBAČKA BANKA: HR592360000-1101782247
MBS: 1836072
OIB: 39923915314

Foto domovinski rat

Pristupnica