Nevin proveo godinu dana u zatvoru

Ocjena: / 17
LošeOdlično 

Život piše romane, zna se reći za životne priče pune obrata, sretnih i nesretnih događanja, ljubavi, vjere, razočarenja...! A nerijetko životni roman, njegov sadržaj, uvjetovan je raznim utjecajima, (ne)prilikama, događajima, putovima koje je „romanopisac“ sam odabrao ili su ga na njega drugi uputili, usmjerili.

Osiguravao Vlak slobode
Pa tako, roman bi se mogao napisati i o trojici braće Garić, Vitežanima, Kreši (1957.), Mariju (1967.) i Berislavu (1967.). No, ovo će, ipak, biti novinarska priča s posebnim naglaskom na najmlađeg Berislava – Beku, kako ga rodbina i prijatelji od milja zovu. Ova životna priča prožeta je obiteljskim katoličkim odgojem, nepravdama komunističkog režima prema njihovu ocu Peri (završio Franjevačku gimnaziju u Visokom), odlazak na studij, dragovoljno uključivanje u Domovinski rat, što je na kraju najmlađi Berislav „naplatio“ godinom zatvora koju je proveo od 16. prosinca 2009. do 16. prosinca 2010., i to nevin. Pravda je ipak pobijedila, oslobođen je svih sumnji o počinjenom zločinu i pušten na slobodu. No, priču vraćamo na početak... Sva trojica braće studirala su u Zagrebu, Krešo i Berislav na Fakultetu za tjelesni odgoj, a Marijo strojarstvo i brodogradnju.

U Zagrebu ih je zatekao i rat i odmah, bez razmišljanja, od svibnja 1991. godine postaju dragovoljci Domovinskoga rata. Prolaze obuku, nakon čega se Krešo i Marijo uključuju u pričuvni sastav MUP-a Hrvatske, Antiterorističku jedinicu (ATJ) Lučko, a Berislav dobiva djelatni status u toj jedinici s kojom, u pet godina rata, prolazi sva ratišta Hrvatske, „od Dubrovnika do Vukovara”, kako kaže. Marijo i Krešo, nakon ratnih krštenja u Hrvatskoj, krajem 1992. godine, odnosno početkom 1993. godine, odlaze u rodni Vitez i uključuju se u postrojbe HVO-a i obojica stječu ugled hrabrih branitelja, profesionalaca, što potvrđuju i Marijeve ratne odgovorne zadaće i Krešino postavljanje za zapovjednika Policijske postaje u Vitezu, čija je postrojba bila jedna od najboljih na području Lašvanske doline. Za to vrijeme Berislav je sa svojom jedinicom ratovao „na sve strane“ Republike Hrvatske, gdje je bilo najgušće i najpotrebnije.

„Od kuće, iz obiteljskog gnijezda, od oca Pere (umro 1986. godine) i majke Mire sa sobom sam u Zagreb ponio iskrenu vjeru u Boga, radne navike, disciplinu, poštovanje drugih i drukčijih, ljubav prema svom hrvatskom rodu..., a kako se voli domovina, učio sam, vjerujem i dobro naučio, od mojih profesora na fakultetu, a u ratu mojih zapovjednika Branimira Kulaša i Josipa Marića. Oni su odredili moj put, pa i Krešin i Marijov u Domovinskom ratu, na čemu sam iskreno zahvalan i ponosan, kazao je Berislav. Tada nije ni sanjao o kalvariji koja će ga kasnije zadesiti... Ratni put je završio 15. kolovoza 1995. godine kada je sa svojom postrojbom osiguravao prolaz Vlaka slobode (Zagreb – Split) u kojemu je bio i dr. Franjo Tuđman, desetak dana nakon oslobodilačke akcije „Oluja“ i oslobađanja Kninske krajine i drugih područja. Njegova postrojba je tri dana ranije bila zadužena da mora “pročešljati” svaki dio od oko 30 kilometara uz prugu kojom će proći Vlak slobode. Bili su podijeljeni u manje postrojbe i provjeravao se svaki detalj, mjesta, naselja... uz prugu zbog sigurnosti državnoga vrha koji je trebao proći Vlakom slobode, ali i tek oslobođenog područja. Kasnije, 2001. godine čuo je o zločinima počinjenim u selu Grubori koje se nalazilo neposredno uz to područje od 30 kilometara koje se osiguravalo. U tom selu je ubijeno šestero srpskih civila starije životne dobi. - Svi sudionici osiguranja Vlaka slobode, nas 50, išli su na informativne razgovore i dali iskaze vezano uz taj zločin. Što se krivnje tiče, bio sam potpuno bezbrižan jer u tom selu nisam bio, nikoga u ta tri dana osiguranja nisam sreo osim svojih suboraca, a bio sam uvjeren da taj zločin nitko iz moje postrojbe nije počinio.

Kalvarija i zatvor

No, ponovno smo 2004. godine davali iskaz, 2009. godine taj je zločin aktualiziran kroz medije, a na moje veliko iznenađenje ja sam, s još trojicom pripadnika naše postrojbe i zamjenikom zapovjednika Željkom Sačićem, 16. prosinca 2009. godine lišen slobode i u statusu osumnjičenika-pritvorenika završio sam u Remetincu. I otada počinje prava Berislavova drama, druga strana njegove odanosti domovini, moglo bi se tako reći, druga strana medalje domoljublja koje je s ponosom u duši nosio i na djelu ga bezbroj puta pokazivao i dokazivao. Berislav je dobio dva ratna priznanja, kasnije i mirnodopsko za postignute rezultate, i to trojice različitih ministra. - Kako sam dane u zatvoru doživljavao, proživljavao, što sam mislio, što mi se sve motalo po glavi, zaista bi se roman mogao napisati, objasnio je Berislav te istaknuo kako su mu „infuziju“ snage davali njegovi prijatelji iz ATJ Lučko, Udruga „Uzdanica“, podrška obitelji, Vitežani koji su bili spremni za njega svoje ruke u vatru staviti. Jer, vjerovali su da jedan specijalac „od glave do pete“ jednostavno ne može počiniti stravičan zločin nad nemoćnim starcima, i to samo zato što su druge nacionalnosti. Vjerovali su u njegovu čast, poštenje, išli organizirano na mirne prosvjede u Zagrebu.


U Vitezu je skupina žena, zajedno s Berislavovom majkom Mirom, svaki dan od njegova uhićenja u isto vrijeme molila krunicu. Vjerovale su, kao i svi Vitežani koji ovu obitelj poznaju, u Berislavovu nevinost i nisu se prevarili. - Jesam li se bojao Dreifussova sudskog sindroma, posebno kada mogu biti upleteni, kako kažete, i neki drugi interesi? Reći ću, uopće NE. Jer, kakav bi to ja čovjek bio kada ne bih vjerovao u državu za koju sam se sa svojom braćom, došavši iz Bosne, zdušno i s iskrenom ljubavlju borio, kaže Berislav, a kako je proživljavao zatvorske dane, djelomično se može vidjeti i iz pisama koje je u znak zahvalnosti na podršci slao svojim Vitežanima, na ime Ivice Skopljaka, susjeda i prijatelja njegove obitelji, koji je u organiziranju svih vidova podrške Berislavu bio najangažiraniji. - Prsa su mi opasana „žičanom košuljom“, a duša štitom vjere. Ne bojim se ni čovjeka ni sotone, od vjere kršćanske, domoljublja i ljubavi Božje neće me odvojiti ni smrt, kao što me nije mogao odvojiti ni život. Tako je bilo do sada, tako neka bude navijek. Da se još stotinu puta rodim, ništa ne bi mijenjao i promijenio osim što bih pokušao još više dati za svoj hrvatski narod i domovinu. U ovom vremenu se trebamo boriti drugim oružjem – istinom i pravdom - pravdu čekam, a istinu znam. Molitva je moja nada i utjeha. Dušu sam sačuvao za Boga i Njegov blagoslov, „tijelo i odijelo“ sam dao bližnjima. Dobio sam nekoliko ratnih ožiljaka koji me ne bole jer me podsjećaju na moj doprinos obrani domovine, od vas, od prijatelja i suboraca imam poštovanje i potporu. A što mi još treba? Bez svega mogu, na slavu Bogu!, pisao je svojim Vitežanima Berislav iz Remetinca. Vjerujući u pravosuđe države koju je hrabro i zdušno branio, Berislav je dočekao pravdu i 16. prosinca jedini je uz zapovjednika Sačića pušten na bezuvjetnu slobodu. I odmah je pohrlio u svoj Vitez, svojoj majci, sestri, rodbini, svojim Vitežanima koji su ga ponovno obradovali i ranjeno srce razgalili. - Ma kako ne bih bio ponosan i sretan kada su sa mnom u moj rodni Vitez, uz suprugu

Božicu i brata Krešu, išla još osmorica mojih prijatelja i suboraca iz ATJ Lučko. U Podmilačju, svetištu sv. Ive, dobrodošlicu mi zaželi četrdesetak mojih Vitežana. Pa onda srce zatreperi, hoće iskočiti od sreće i zadovoljstva, nije Berislav krio emocije dok nam je prepričavao ove teške i na kraju radosne trenutke svog života.

Zaista sam sada sretan

S prijateljima iz ATJ Lučko išao je na obilježavanje sedamnaeste godišnjice tragedije Križančeva sela, poklonili su se žrtvama, samo tog dana prije 17 godina bilo ih je 64, a neke od njih Berislav je poznavao još iz djetinjstva. Prijatelji iz ATJ Lučko i brat Krešo (Marijo živi i radi u Italiji), nakon dva–tri dana vratili su se u Zagreb, a Berislav je ostao s majkom, sestrom Zrinkom, zetom Milom, brojnom rodbinom, s prijateljima, sa svojim Vitežanima. - Zaista sam sretan, pun sam emocija, naviru sjećanja, rodna gruda je svetinja i nikada se ne zaboravlja, nikada se ne prestaje voljeti. No, ipak, „zove“ me moja kuća, moj dom, a to su dragi mi Zagreb, draga mi Hrvatska i moja Antiteroristička jedinica Lučko, kaže silnim emocijama uzdrmani Berislav Beko Garić.


Zvonimir Čilić/VLM

 


Pretraga stranice

Croatian English French German Hungarian Italian Russian Spanish Turkish

Osnovni podaciUdruga veterana SJP Alfa Zagreb
Remetinečka cesta 77
10020 Zagreb

info@uvsjp-alfa.hr

PREDSJEDNIŠTVO UDRUGE:
Željko Mihaljević
Željko Šarić
Damir Herceg

Uredovno vrijeme:

PREMA NOVOM REŽIMU RADA UDRUGE

Žiro račun: ZAGREBAČKA BANKA: HR592360000-1101782247
MBS: 1836072
OIB: 39923915314

Foto domovinski rat

Pristupnica

Trenutno aktivnih Gostiju: 63