Ocjena: / 2
LošeOdlično 

U dubokoj boli javljamo tužnu vijest da nas je napustio hrvatski vitez prof. dr. sc. Branimir Kuleš, preminuo je u četvrtak 24.09.2020. godine u 81-oj godini života. Ispraćaj dragog profesora biti će u krugu obitelji! Počivao u miru Božjem!

Dragi naš profa bio je veliki domoljub-dragovoljac Domovinskog rata, a to je najbolje opisano u knjizi "Alfe žive vječno!" "Da imam deset života, opet bih sve ponovio" Dr. sc. Branimir Kuleš rođen je 1940. godine u Zagrebu.

Profesor Fakulteta za fizičku kulturu dr. sc. Branimir Kuleš 1991. godine s kolegom prof. dr. sc Josipom Marićem organizira Dragovoljačku jedinicu za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske, kasnije nazvanu "MIG", koju su većinom činili studenti Fakulteta za fizičku kulturu. To je bila jedina vojna postrojba studenata zagrebačkog Sveučilišta. Profesor dr. sc. Branimir Kuleš objašnjava što ga je potaknulo na takav čin. "Moju je obitelj uvijek krasilo jasno nacionalno opredjeljenje i snažan emocionalan naboj temeljen na tisućljetnoj povijesti hrvatskog naroda. Događaji 1990. godine, parlamentarni izbori, Ustav, prijetnja intervencijama JNA bili su jasan signal za uključivanje u zbivanja vezana uz djelovanje HDZ-a na uspostavljanju samostalne i suverene države Hrvatske.

U to vrijeme već se otvoreno govorilo o mogućoj intervenciji JNA na području Hrvatske radi sprečavanja odcjepljenja od SFRJ, te o neminovnosti počinjanja rata. To je bilo vrijeme neizvjesnosti i opće nesigurnosti u kojem su ljudi različito reagirali. Neki su ostali pasivni i čekali kakav-takav rasplet, neki opijeni jugoslavenstvom otvoreno su se suprotstavljali ideji o samostalnosti Hrvatske, a neki je napuštali zbog opće euforije Hrvata koji su se već vidjeli u svojoj samostalnoj hrvatskoj državi. Kako su srbočetnici već otvoreno počeli pobunu protiv uspostavljanja hrvatske vlasti na cijelom njezinom teritoriju, prihvaćajući ideje o velikoj Srbiji u što sam se osobno uvjerio u ljeto 1990. godine na Bjelolasici držeći tečaj za trenere karatea i boksa, kako su tražili intervenciju JNA u Hrvatskoj da bi ih zaštitila od "ustaša", a istodobno započeli tiho protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta, znao sam da hrvatsku državu nećemo dobiti bez rata. Bio sam siguran da će to biti zadnja i konačna bitka – ili mi, ili oni.

Jake nacionalne emocije, inat i želja za vlastitom državom bili su razlog odluci da dam sve od sebe kako bih pomogao u stvaranju hrvatske države. Kao profesor na Fakultetu za fizičku kulturu i trener juda i karatea imao sam široki krug poznanika i sportskih prijatelja, hrvatski orijentiranih istomišljenika od kojih su neki već uvelike bili uključeni u proces stvaranja buduće države. Povezivanje i razgovori s njima rezultirali su osnivanjem Dragovoljačke postrojbe specijalne policije kodnog imena "MIG" na Fakultetu za fizičku kulturu, sastavljene isključivo od studenata i profesora. Uz mene i profesora Josipa Marića najzaslužniji za osnivanje postrojbe su tadašnji ministar UP-a Ivan Vekić, doministar Ivan Jarnjak i zapovjednik svih specijalnih postrojbi hrvatske policije general Mladen Markač, a na Fakultetu najveću podršku imali smo od dekana profesora Borisa Volčanšeka, te profesora Zlatka Šimenca i Stjepana Jerkovića. Na kraju važno je naglasiti neospornu činjenicu da do osnivanja Dragovoljačke postrojbe na FFK-u ne bi došlo da nije bilo dobrog međusobnog poznavanja mene i profesora Marića s jedne strane i studenata s druge, našeg međusobnog poštovanja i maksimalnog povjerenja jednih u druge. Zbog toga što smo sve prolazili zajedno kao braća po oružju veze između nas i nakon dvadeset godina ostale su čvrste“ – prisjetio se Branimir Kuleš.

Dr. sc. Branimir Kuleš smatra kako i u već uređenim državama, državni aparat po unaprijed određenom ključu mobilizira ljude za ratne operacije. "Kako mi nismo 1990. godine još imali atribut pravno organizirane države da bismo se obranili od agresije i otimanja međunarodno priznatog nacionalnog prostora, bili smo prisiljeni na samoorganiziranje po načelu dragovoljnosti, i to samo u okviru policijskog djelovanja na održavanju reda i mira. Prvi koji su se dragovoljno javljali u takve postrojbe bili su mladi, obično sportaši, koje je krasio veliki patriotizam, neustrašivost, mentalna i fizička snaga. Mladi, a posebno studenti svugdje u svijetu bili su nositelji naprednih stavova, misli i ideja te njima poticali ljude da svoj život učine boljim, ljepšim, dostojanstvenijim. I naša hrvatska mladost, učenici, studenti i intelektualci nosila je iste te karakteristike samo što je pretpostavka za ostvarivanje boljeg ljepšeg i dostojanstvenijeg života bila vlastita država. Logički, s obzirom na stanje u Jugoslaviji rat se sam po sebi nametnuo kao jedina solucija. Za njega je bilo potrebno pripremiti se. Studenti Fakulteta za fizičku kulturu, a i oni s drugih fakulteta, domoljubi puni pozitivne energije i ideala, fizički i psihički jaki, bili su spremni i izuzetno motivirani. Trebalo ih je samo pokrenuti. Nestrpljivo se čekala prva zapovijed: Idemo!" – ispričao je profesor.

Nastavio je: "Kada čovjek donese odluku da ode u ratni vihor, mora biti svjestan da se onda može svašta desiti: od ranjavanja, psihičkog sloma pa do smrti. Svi studenti postrojbe "MIG" bili su svjesni toga no motiviranost je bila toliko velika da se opasnost od stradanja potpuno relativizirala, ili temeljem spoznaje o vlastitim fizičkim sposobnostima ignorirala. Kako se nije moglo prihvatiti takvo gledanje na stvari "lako ćemo, ne ubija svaki metak i slično", tijekom obuke doveli smo jednog pripadnika HOS-a s već stečenim borbenim iskustvom s ratišta da dočara studentima ružna događanja na bojištu. Usprkos njegovu opisivanju teških ranjavanja i smrti s kojima se susretao, motiviranost i želja za akcijom nije postajala manjom. Pripadnici postrojbe kao da se nisu ničega plašili. Ratna je priča više utjecala na nas nego na njih. Profesor Marić i ja više smo bili zabrinuti za njih zbog relativiziranja opasnosti nego za sebe. Ja osobno i znatno više jer je jedan od dragovoljaca u postrojbi bio i moj sin. Svjesni stvarne veličine odgovornosti koju smo preuzeli na sebe formiranjem Jedinice postali smo vrlo brzo, već nakon prve akcije i odlaska jednog pripadnika nakon izjave – mogao sam poginuti", kaže Kuleš.

Kada se rat rasplamsao po cijeloj Hrvatskoj, neki pripadnici "MIG-a" iz najugroženijih dijelova Hrvatske morali su otići braniti svoje obitelji i svoj rodni zavičaj i priključiti se drugim postrojbama na terenu. "Rastanak nije bio lagan, ali smo znali da će te postrojbe dobiti dobro obučenog specijalca koji zna preživjeti i koji će ih moći naučiti mnogočemu. Znali smo i vjerovali da ćemo se ponovno vidjeti, na kraju na slobodi. Nažalost neki se susreti više nisu ostvarili. Njihovo mjesto u postrojbi zauzeli su neki drugi studenti "Alfe". Doveo ih je opet s Fakulteta za fizičku kulturu profesor Čedomir Cvetković“, ispričao je dr. sc. Branimir Kuleš. Nažalost, osam studenata Fakulteta za fizičku kulturu je poginulo, ali niti jedan od pripadnika "MIG-a".

"Sloboda se nikome ne poklanja, za slobodu se treba boriti, sloboda se skupo plaća pa i onim najvrednijim – ljudskim životima. Iz tog razloga mi branitelji imamo svoj sustav vrednovanja ljudi: prema tome koliko je netko uložio sebe u izgradnju te slobode. Na samom vrhu te ljestvice su dragovoljci Domovinskog rata koji su: ili dali svoje živote u borbi za tu slobodu ili u njoj izgubili svoje fizičko i psihičko zdravlje. Za one koji su se oglušili na poziv Domovine na obranu, koji su bježali iz nje, izbjegavali regrutacije, bježali s bojišta, "pacifiste" i kukavice nema mjesta niti u blizini tih ljestvica. Oni su toga svjesni i najžešći su pobornici za to da se ratno vrijeme, vrijeme heroja, buđenje naroda diskreditira i zaboravi. No mi dragovoljci nećemo to dozvoliti. Žrtvu "Alfi", ali i svih drugih branitelja poštovat ćemo jer je zalog i našoj slobodi, slobodi naše djece i boljem životu. Oni koji su dali svoje živote za Hrvatsku zadužili su nas da je čuvamo i izgrađujemo za dobrobit našeg naroda. Svi poginuli u Domovinskom ratu i oni oštećenog zdravlja ponos su naše borbe. Žrtvu poginulih za Domovinu, ne smijemo nikada zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti niti njihove najdraže. Moramo čuvati uspomenu na njih, a mlađe generacije učiti kako voljeti Domovinu i načine na koji se ona brani i gradi. Obilježavanje godišnjica događanja od 1990. do 1995. imaju taj smisao".

Profesor nastavlja i kaže, da ima priliku, opet bi sve ponovio. "Da imam deset života ni u jednom ne bih propustio priliku da se borim za slobodu, samostalnost i nezavisnost Hrvatske. Kakav je to osjećaj kad i tu borbu dobiješ. Koliko je to Hrvata kroz povijest bezuspješno pokušavalo, koliko je za to izgubljeno života. Sudjelovanjem u Domovinskom ratu, sudjelovao sam u pisanju najslavnijih stranica hrvatske povijesti. Tko to ne bi poželio? Slavlje, radost, sreća. Tko se ne sjeća proslave "Oluje" na Trgu bana Jelačića? Ponosan sam na svoj doprinos u Domovinskom ratu i doprinos moje djece, kao što sam ponosan na domoljubnost i hrabrost svih pripadnika "MIG-a" i "Alfi". Profesori Josip Marić, Čedomir Cvetković i ja posebno smo bili ponosni na činjenicu da je postrojba "MIG", bila jedina organizirano formirana dragovoljna postrojba studenata i profesora zagrebačkog Sveučilišta u Hrvatskoj. Nažalost, vodeće strukture FFK-a nikada nisu poduzele ništa da se o toj činjenici informira Sveučilište kako bi ono moglo odati priznanje za sudjelovanje u ratu svim pripadnicima "MIG-a", Fakultetu za fizičku kulturu i konačno onima koji su u njemu izgubili svoje živote" – zaključio je na kraju profesor dr. sc. Branimir Kuleš.