Ocjena: / 10
LošeOdlično 

Rekli su nam da trebamo živjeti, ali nitko nam nije rekao kako. Rekli su nam da moramo podići glavu, ali nitko nije stavio ruku ispod vrata i držao ju. Rekli su nam da moramo biti hrabri, ali nitko nije znao što li je to hrabrost. Rekli su nam da će doći bolji dani, ali nitko nam nije rekao kada. Rekli su nam da trebamo ići naprijed, ali nisu nas uzeli za ruku i poveli za sobom... Rekli su nam, pričali su puno, a mi smo ih samo gledali. Kroz oči što su se utapale u suzama, kroz dušu koja se parala pitanjima, koja se gnječila svakom novom misli na bol. I mislili su da smo dobro, ali sve je ostalo samo na tome - na misli.

Danas, u emisiji "Nedjeljom u 2", Aleksandar Stanković je ugostio Igora Hamera, hrvatskog branitelja i glumca. Igoru je bilo samo 17 godina kada je otišao u rat. Danas je progovorio o svom životu, onako kako je najbolje znao - iskreno. Meni je osobno ovo bila najbolja emisija Stankovića ikada. Vjerujem da je svatko tko je gledao osjećao ponos. Ponos što ljudi poput Igora postoje, što se bore i što se ne predaju.

Čovjeku je ponekad dovoljna minuta da upozna nekoga, mi smo imali čast Igora upoznavati mnogo dulje i dobro je da je tako. Prečesto zatrpani trač rubrikama koje nam serviraju mediji, nemamo prilike čuti i onu stvarnost koja nas okružuje. Ne dajemo ljudima mogućnost da vrište, iako bi ih to moglo spasiti.
Zato je gostovanje Igora danas bila nemjerljiva iskrenost, istina i čast. Jednostavno kada nekoga vidiš znaš da je to zaista čovjek. Sjaj u očima mu nije ponestajao, nije se gubio. Sjaj je govorio mnogo više od riječi. U jednom sam trenutku čak pomislila da preda sobom vidim dječaka. Onog dječaka koji je sa 17 godina odlučio otići u rat. Dopustio nam je da ga vidimo i upoznamo u cjelokupnoj slici. Nije se skrivao, nije se pretvarao...samo je govorio.

Progovorio je i o svom umirovljenju u 26. godini života:
"Tada je postojala varijanta da će nas doškolovati i zaposliti, međutim, umirovili su me s 26 godina, 2001. godine. Svi koji su bili dugo na bolovanju poslani su u mirovinu, svi odreda. Nakon toga je, naravno, uslijedio financijski škripac i osjećaj nemoći"

Na prvo liječenje otišao je 1998. i tada je shvatio da nije sam:
"Tada sam prvi put shvatio da nisam sam, da se to događa mnogima, počeo sam kužiti da je stigma prolupanog mladića koji nije dovoljno jak nametnuta i htio sam se boriti protiv toga. Prvi put sam otvoreno počeo pričati o onom što mi se događa i to je bilo oslobađajuće"

No prizori koji su mu se pojavljivali pred očima bili su brutalni, zastrašujući i razorni:
"Kulminiralo je nakon jednog tuluma kada sam ostao doma dva dana, nikome se nisam javljao i nikoga zvao, ležao sam polumrtav, vidio sam rane, sanjao leševe, brdo iz prve akcije, drveće spaljeno kao u Hirošimi, leševe koji se raspadaju i osjećao smrad koji mi je ostao satima poslije. Onda sam rekao sam frendovima da mi pomognu i da me vode nekamo"

Nažalost, istinska priča nije bila lijepa, bila je tmurna i bolna, no Igor je od nje uspio stvoriti osjećaj ponosa, osjećaj nade, volje i želje da se stvari mogu i moraju mjenjati. I na tomu mu hvala! Kao što je i jedan komentar emisije glasio: "Nadam se da ovo gledaju i onih 250 000 lažnih branitelja. Neka im je na dušu!

I dok se medijske stranice pune predizbornim kandidatima, pa tako i ovaj portal, neprocjenjiva je mogućnost pisati o ovako velikom čovjeku, o borcu i o djetetu. Jer on je sve to u jednome.
Zato se makar na tren odmaknimo od svakodnevnice, i pogledajmo ljude oko nas...

...Mnogo je još "Igora" kojima moramo i možemo pomoći...

Sa politika.com