Hrvatski političar Gojko Šušak rođen je 16. travnja 1945. u Širokom Brijegu (BiH) kao šesto dijete u obitelji Ante i Stane Šušak, u (kako je sam naveo) NDH. Njegov otac i brat nestaju tijekom Drugog svjetskog rata. Zadnji put viđeni su pri ulasku partiznaskih snaga u Zagreb. Kao omladinac sudjeluje na Omladinskoj radnoj akciji Bubanj potok u Beogradu. Istovremeno njegov brat Jozo šef je Vojnog odsjeka u Lištici.

Nakon mature 1963. upisuje Pedagošku akademiju u Rijeci, a pred pozivom za služenje vojnog roka u JNA bježi preko granice ostavljajući na Krku suprugu i tek rođenu kćerku. Put ga preko Austrije vodi sve do Kanade. U Kanadi je pomagao u organiziranju hrvatskih škola i sudjelovao u različitim hrvatskim organizacijama. Petkom popodne skupljao je hrvatsku djecu dok bi njihovi roditelji odlazili u kupovinu i odvodio ih na sate hrvatskog jezika.

Zajedno sa Augustom  Brekalom i svojim bratom Brankom organizirao je i nogometni klub Jadran.
U Kanadi radi svakakve poslove od nekvalificiranog radnika u građevini do rada u pečenjarnici i pizzeriji. Nakon nekog vremena postaje suvlasnik u maloj soboslikarskoj tvrtki. U službenoj biografiji to je rečeno ovako: "manager of Kentucky Fried Chickens, president of Susak Enterprises Ltd., vice-president of GG Decor-Interior Design". Uz to u službenoj biografiji navodi kako je na uglednom University of Ottawa uspješno položio 36 tečajeva iz područja upravljanja, računovodstva, računala i komunikacija, te da je svoj akademski uzlet okrunio diplomiranjem informatike u praksi. U Kanadi je bio predsjednik Hrvatsko-kanadske kulturne federacije čiji je bio i utemeljitelj 1987. Također je bio predsjednik Zaklade za Hrvatske studije, ravnatelj Hrvatske škole u Ottawi, te osnivač i predsjednik katedre Hrvatskog jezika na sveučilištu Waterloo. U Kanadi 1973. ženi se Đurđom, tada socijalnom radnicom, porijeklom iz Ozlja (kod Karlovca).

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

Nakon vjenčanja preselili su se u kuću na Walkley Roadu, a kasnije s troje djece u drugu kuću u predgrađu u ulicu Greyrock Crescent gdje će susjedi Gojka zvati Jerry. Zajedno s njima živjela je i Šuškova majka. Kuća je bila u priličnom lošem stanju tako da su vjernici iz hrvatske Katoličke crkve svojim dobrovoljnim radom stavili na nju novi krov. U tom braku rodit će se troje djece: Katarina, Tomislav i Jelena. U Ottawi predsjedava tamošnjim ogrankom Hrvatskog narodnog vijeća. Domaćin je prve kandaske turneje predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i glavni organizator prikupljanja dobrotvornih priloga za Hrvatsku demokratsku zajednicu. U Hrvatsku se vraća 1989., a u veljači 1990. u svojstvu jednog od "oficira za vezu" HDZ-a s pripadnicima ondašnje milicije nadgleda prijevoz iseljenika od zagrebačkog aerodroma Pleso do dvorane Lisinski, gdje je održan Prvi opći sabor HDZ-a. Iz Kanade je HDZ-u navodno donio 4 milijuna dolara. Taj je novac odigrao veliku ulogu u predizbornoj kampanji jer druge stranke nisu mogle skupiti ni približno toliko novca.
Ministrom iseljeništva postaje 1991. u vladi Stipe Mesića. Tu dužnost obnaša oko godinu dana uglavnom putujući po iseljeničkim zajednicama pozivajući Hrvate da se vrate u domovinu, ali i da se pripreme za njezinu obranu. Potom postaje četvrti ministar obrane u samostalnoj Hrvatskoj. Izbor za ministra obrane prihvatio je mirno, kao jedan od mnogih mogućih oblika služenja domovini, o čemu je sanjao u iseljeništvu. U interviewu koji je 3. travnja 1992. dao Jasni Babić iskreno priznaje kako to mjesto nije očekivao, te da za taj posao nije osposobljen: "Nisam čak nikad služio vojsku. Istina, mnogo sam o tome čitao, ali nikad nisam ni sanjao o ratu. Posljednje o čemu bih maštao je mjesto ministra obrane jedne države."

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

Nakon operativnih zahvata na plućima, odstranjeno mu je slijepo crijevo. Zbog bolesti putuje u Sjedinjene Države, u bolnicu Walter Reed. Nakon naglog pogoršanja i nekontroliranog širenja bolesti preminuo je 3. svibnja u 21:30 h u Kliničkoj bolnici Dubrava. Pokopan je 7. svibnja 1998. na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja. Posmrtno je promaknut u čin stožernog generala Hrvatske vojske.